Tiberije Claudije Neron Cezar 9. je godine nove ere ostvario veliki uspjeh: skršio je trogodišnji ustanak ilirskih naroda i pokorio cijeli Ilirik, odnosno zapadni dio jugoistočne Europe. Time je dovršio ono što je započeo prvi rimski car Oktavijan. Već sljedeće godine Ilirik je podijeljen na provincije Pannonia superior i Provincia Illyricum (poslije Dalmatia). Četiri godine kasnije prvi car Oktavijan je umro, a drugi car Rimskoga carstva postao je upravo Tiberije.
Novi grad na uzvišenju
Otpor lokalnih plemena u Iliriku znatno je oslabljen, pa je Rim prišao organizaciji vlasti i romanizaciji stanovništva. Na području koje će puno kasnije zaposjesti moderni Vinkovci, Rimljani su zatekli miješano panonsko-skordisko stanovništvo. No, rimsko naselje nije se razvijalo oko starijeg keltskog naselja na Dirovom brijegu, nego istočnije od njega. Na istom mjestu gdje su kroz povijest ležala naselja mnogih ranijih kultura, niknut će i rimski grad. A po prvi put u povijesti za budućnost je ostalo zabilježeno ime tog grada: Cibalae.
Pretpostavlja se kako mu je ime izvedeno iz indoeuropske riječi keball koja označava uzvišenje u ravnici. Ta je riječ ušla i u latinski jezik, u istom značenju. Izvodi se zaključak kako je ime grada odredio njegov položaj, odnosno brežuljkast teren uz samu obalu Bosuta na kojem je podignut.
Pokoravanje influencerima
Zatečeno stanovništvo Rimljani isprva organiziraju u plemenske općine – civitates peregrinae – s posebnim pravima koja su jamčila slobodu, a u kasnijoj fazi i oprost od tributa ili dobivanje italskog prava. Ovakve zajednice zadržavale su samostalnu organizaciju, te svoje tradicionalno pravo kojim se regulirao status i međusobni odnosi njezinih članova. Postojala je i određena doza samouprave i autonomije. Romanizacija nije bila nasilan proces, nego mudro približavanje starosjedilaca rimskom načinu života putem domaće aristokracije. Lokalne su elite brzo shvatile da od suradnje s rimskom vlašću mogu imati više koristi nego štete. Najistaknutiji članovi zajednice počeli su usvajati elemente rimske civilizacije: latinski jezik, imena i imenske modele, podizanje spomenika i natpisa po uzoru na rimske običaje, te naposljetku i način života. Oni nižeg statusa vremenom bi ih počeli oponašati, pa prvotne romanizirane pojedince možemo promatrati kao neku vrst antičkih influencera. Kada bi zajednica dostigla određen stupanj romanizacije, dodjeljivane su im veće povlastice.
Cibale su status peregrinskog naselja dobile najkasnije 20. godine. Nastavljajući se razvijati kao civilno naselje, viši status municipaliteta Cibale su stekle oko 124. godine za vladavine cara Hadrijana, a status kolonije – Colonia Aurelia Cibalae – negdje početkom 3. stoljeća. Nije točno utvrđeno je li to promaknuće bilo povezano s ediktom cara Karakale iz 212. g. kojim su svi tada slobodni podanici Carstva dobili status istovjetan rimskim državljanima ili su Cibale status kolonije stekle već za vrijeme posjeta cara Septimija Severa Panoniji 202. godine.
O statusima grada svjedoče nam javni natpisi na kamenim spomenicima iz tog doba. Prvi od njih otkriven je prilikom iskopavanja temelja katoličke crkve u središtu grada 1772. Riječ je o žrtveniku koji je Liberu i Liberi posvetio jedan vijećnik municipija Cibale.
I status kolonije ostao je zabilježen na kamenim žrtvenicima, i to na nekoliko primjeraka. Jedan žrtvenik posvećen Jupiteru koji je podigao vijećnik kolonije Cibale pronađen je u Vinkovcima, a zapisi o kolonijalnom statusu Cibala pronađeni su i u Pečuhu.
Bellum Cibalense
Pisani izvori Cibale spominju prvi put tek u 4. st., i to kao poprište dvaju velikih bitki. Tom je prilikom dan i prvi opis grada i njegove okolice.
Prva velika bitka sukoba poznatog i kao Bellum Cibalense odigrala se 8. listopada 316. između dvojice careva suvladara Konstantina I. i Licinija. Rat se poveo jer je Konstantin zamjerio Liciniju to što su u Emoni – kojom je Licinije upravljao – rušeni Konstantinovi kipovi.
Odlučujuća bitka, koju je opisalo nekoliko antičkih pisaca, vodila se u ravnici pored grada. Tu se Licinije utaborio s 35 000 vojnika, a Konstantinova vojska od 20 000 ljudi došla je sa zapada i s brežuljka napada Licinijeve snage. Antički izvori bitku opisuju kao dugu, iscrpljujuću i neizvjesnu; odlučena je Konstantinovim konjičkim jurišom. Licinije je u sukobu izgubio oko 20 000 pješaka, no sačuvao je konjicu s kojom se povukao u Sirmij.
Antički povjesničar Zosim opisao je Cibale kao panonski grad, smješten na brdu, do kojeg vodi neravna i uska cesta koja prolazi kroz močvare, uz brdo do grada, ispod kojeg se prostire ravnica. Prema Zosimovim opisima lokacija, bitka se mogla odigrati na širokom području Blata, sjeverno od današnjih Vinkovaca. Tu se, naime, nalaze prve padine đakovačkog ravnjaka, odnosno jedino “brdo” u blizini Cibala. Za sada nema arheoloških potvrda o tome.
Druga bitka vodila se između cara Konstancija II. i uzurpatora Magnencija. I ta je bitka zabilježena u antičkim izvorima. Detaljan opis nalazimo opet kod Zosima: Konstancije je podigao logor između brda na kojem leži grad Cibale i ravnice kojom teče rijeka, a mostom od brodova premostio je rijeku koja ga je okruživala.
Na osnovi tog opisa pretpostavljen je položaj logora na području današnjih Kanovaca, uz desnu obalu velikog meandra Bosuta na čijem vrhu leže Vinkovci. Podatak nije potvrđen nikakvim arheološkim nalazima.
Grad dostojan Rimljana
Rimska Colonia Aurelia Cibalae prostirala se od Bosuta ulicama Josipa Kozarca, Ivana Gorana Kovačića, Jurja Dalmatinca, Hrvatskih kraljeva i Vojarskom ulicom, da bi u visini Klaonice gradska granica opet izišla na Bosut. Grad je u rimskom dobu obuhvaćao otprilike jednu četvrtinu današnjih Vinkovaca.
Grad je imao oblik nepravilnog četverokuta. Prvi podaci o gradskim bedemima potječu iz 18. stoljeća, kada je u Vinkovcima boravio putopisac grof Marsilije koji je ucrtao položaj gradske fortifikacije. Na njegovoj je karti ucrtan zapravo opkopni jarak koji je definirao grad. Označene su sjeverna i zapadna strana jarka, južna strana bila je na rijeci Bosut, a istočna strana jarka označena je samo tankom linijom, što vjerojatno pretpostavlja hipotetsku lokaciju jarka. Različiti izvori spominju da su postojali i bedemi, zemljani, s drvenim palisadama ili zidani. Sadašnje stanje istraživanja pokazuje da u Cibalama nema zidanih bedema, iako bi ih s obzirom na susjedne gradove bilo logično očekivati.
Grad oblikom i nekim urbanističkim elementima podsjeća na rimske utvrđene logore, no površinom je bio puno veći od uobičajenih logora, a prema dosadašnjim saznanjima nije niti imao stalnu vojnu posadu. Naime, nalazi vojnog karaktera – odnosno oružje – relativno su rijetki u samom gradu i nešto su češći u njegovoj okolici.
Iako Cibale nisu imale stalnu stacioniranu vojsku, poznato je da su dio stanovnika grada bili vojni veterani. Veterani koji su se naseljavali diljem Rimskog Carstva – pa tako i u Cibalama – bili su važan čimbenik u romanizaciji domaćeg stanovništva, a tu je bila još jedna prednost: mogli su se vrlo jednostavno mobilizirati u slučaju nenadanih nemira i pobuna.
Prema ostatcima fortifikacija misli se da je duljina grada Cibala iznosila otprilike 860 metara, a najveća širina oko 650 metara. U skladu s tim, zaključeno je da su se Cibale prostirale na površini od otprilike 56 do 60 hektara. S tolikom je površinom Cibale spadaju u jedno od većih urbanih središta u rimskoj Panoniji – konkretno, treći su najveći grad u provinciji.
Smatra se da je grad bio prilično napučen i imao tijesne ulice, moguće s kućama na više katova, koje su se nizale jedna uz drugu. Privatni stambeni objekti zauzimali su zapadni dio grada, a u sjeveroistočnom dijelu nalazile su javne građevine. Za jugoistočni dio grada nedostaju podaci, jer od uspostave zaštićene arheološke zone nije bilo istraživanja koja bi razjasnila namjenu tog prostora. Broj stanovnika u razdoblju najvećeg procvata grada vjerojatno nije prelazio 10 000.
Istraživanja koja su vođena posljednjih nekoliko desetljeća otkrila su postojanje brojnih objekata: gradskog kupališta, foruma, dekumanuma, glavnog kanalizacijskog odvoda, mnoštva peći za pečenje keramike i drugih javnih i privatnih objekata.
Jednom centar, uvijek centar
Središte života grada vjerojatno je bio forum. Taj se naziv koristio za otvorenu tržnicu u sredini naselja, okruženu trijemovima i obrtničkim radionicama, ali i za prostran trg na kojem su se održavali sastanci, skupštine i suđenja, oko kojih su bili izgrađeni hramovi, bazilike, vijećnice i trijemovi.
Vinkovački su arheolozi 2015. godine istražili središnji gradski park na Trgu bana Josipa Šokčevića i na nekoliko su lokacija pronašli izvrsno očuvanu arhitekturu, posebno na prostoru ispred muzeja, suda i župnog dvora. Otkriven je veliki otvoreni popločan prostor na kojem su pronađeni ostaci žrtvenika, čime su arheolozi konačno potvrdili da se rimski forum nalazio u sjeverozapadnom uglu Trga. Na tu se lokaciju sumnjalo i ranije, jer iz vremena izgradnje današnje zgrade suda postoji zapis da je u temelje zazidan veliki rimski natpis koji je najvjerojatnije temelj carskoga stupa. A carski su se stupovi obično nalazili na forumu.
Ovaj se nalaz uklapa i u otkriće iz 1993. godine kada je provedeno istraživanje na zgradi današnjeg foto-studija Rahela pri čemu je pronađena glavna gradska cesta – decumanus. U rimskom urbanom planiranju, decumanus je bila cesta usmjerena u smjeru istok-zapad U pravokutnoj mreži ulica tipičnog rimskog plana grada, decumanus je pod pravim kutom presijecao cardo, odnosnu ulicu koja je išla u smjeru sjever-jug. Forum se obično nalazio u blizini tog raskrižja. Paralelno s glavnim ulicama trasirale su se sporedne ulice koje su formirale pravokutne blokove, odnosno gradske četvrti.
Brojna arheološka istraživanja i nadzori do danas nisu dali točne odgovore o položaju rimskih ulica unutar grada. Ostale za sada poznate ulice – odnosno njihovi segmenti – smještene su u zapadnome dijelu Cibala, na sljedećim pozicijama: park sa spomenikom Kozarcu između Šetališta Dionizija Švagelja i Ulice Josipa Kozarca, Ulica Ivana Gorana Kovačića 4 i Duga ulica 20.
Rijeka koja povezuje
Osim cestovne povezanosti, Cibale su imale mogućnost i za riječnu povezanost s ostatkom Carstva. Bosut danas nije plovan, ali bio je u rimsko vrijeme. Upravo zbog njegove plovnosti se pretpostavlja da je negdje na području Vinkovaca postojalo riječno pristanište preko kojeg se odvijala trgovina.
Na mogućnost da je pristanište bilo negdje uz potok Ervenicu ukazala su istraživanja koja su otkrila drvene pilone s desne strane potoka, ali konkretna lokacija pristaništa nije definitivno utvrđena zbog manjka arheoloških nalaza. No važan dokaz koji upućuje na postojanje riječnog pristaništa u Cibalama su nalazi opeka s pečatom C(lassis) F(lavia) P(anonnica), koji ukazuje na postojanje riječne flote brodova na ovom području.
Bosut je južno od grada kanalom bio spojen sa Savom, a potok Ervenica bio je spojen s rijekom Vukom, te dalje i s Dunavom, pa je tako stvorena prometna povezanost između Dunava i Save. Ovi kanali i putevi bili su plovni samo u određeno doba godine, kada je vodostaj rijeka bio dovoljno visok, što znači da su tim kanalima mogli ploviti samo manji brodovi s manjim gazom.
Nastavlja se…
AUTOR: Gordana Ilić Ostojić
