Branko Sivć je branitelj i ratni vojni invalid koji po svim vremenskim uvjetima i u svim okolnostima nastoji fotoaparatom zabilježiti trenutak, a iskusnim okom zna uloviti kadar koji dugo ostaje u sjećanju. Priču o njemu nastavljamo:
Poznato je da su uvjeti u vukovarskoj ratnoj bolnici u danima opsade grada bili neadekvatni i često su iziskivali puno improvizacije. Čega se sjećate iz tih dana?
Ja sam, na sreću, prije ranjavanja bio zdrav i u dobroj kondiciji, pa sam sve te muke nekako i podnio. U bolnici sam ležao s drugim ranjenicima, u podrumu, tamo gdje je nekada bila čekaonica kirurške ambulante. Sve je bilo puno, natrpano, mjesta nema… Desno od mene ležao je Pajo, na lijevo je bio Šugar. Dalje od njih dvojice nisam vidio. Tamo gdje je završavao moj krevet, kasnije je u svom krevetu ležao zloćko Dragutin. Prethodno je ležao na drugom mjestu, pored nekakve staklene pregrade, pa se pri jednom udaru granate sve to staklo sasulo po njemu. Nakon toga su ga smjestili iza mojih nogu. Zovem ga zloćko zbog jedne situacije koju pamtim: kunjao sam u krevetu, kad me nešto trgnulo iz polusna. Ne znam što je, ne kužim što se događa, samo vidim Dragutina kako se klebari. Ponovo zatvorim oči i krenem tonuti u san, kad osjetim kako me netko golica po tabanima. U tom trenu nisam znao bi li plakao il’ se smijao. Drago se mojoj muci smije kao luđak, a tako je zavijen da mu se samo oči i usta vide. Još mu nisam vratio tu spačku, ali jednom hoću.
Iz Vukovara i bolnice izišli ste u konvoju, sa stotinjak drugih ranjenika?
Da. Jednoga se dana počeo spominjati nekakav konvoj kojim bi izvukli dio ranjenika. Ja sam na toj lutriji dobio broj 102 i još neko vrijeme s ostalima čekao na konvoj. Kad je došlo vrijeme odlaska, trebalo nas je spremiti za put. Mene sirotog su pakirale doktorica Mirjana i sestra Marija. Prvo su me upakirale u plahtu. Da sve bude veselije – nemam gaće. Nisu imale ništa ni nogu da mi imobiliziraju. Na kraju su me samo umotale u deku. I 19. listopada, negdje oko 11 i 30, krenusmo u nepoznato humanitarnim konvojem Liječnika bez granica.
Sjećate li se tog putovanja konvojem?
Da budem iskren, većine puta se ne sjećam, jer sam bio u nekom polusvjesnom stanju. Umjesto par sati, naše putešestvije su potrajale približno 14 sati. No, ne zaboravljam da sam tad zadnji put bio u Šidu. Naime, umjesto da prođe preko Bogdanovaca do slobodnog teritorija, konvoj je bio preusmjeren preko Petrovaca, pa smo u Hrvatsku ušli kod Lipovca. Nakon sati i sati puta nekako stigosmo u ratnu bolnicu Đakovo.
Kako vam je tekao život nakon izlaska iz Vukovara?
Nakon dva dana u Đakovu prebacili su me u bolnicu u Koprivnicu. Tamo su mi privremeno sanirane rane, a potom me premještaju u bolnicu u Varaždinske toplice na oporavak. Iz toplica odlazim u KBC Šalata, gdje me operiraju, pa ponovo vraćaju u Varaždinske toplice. Te moje putešestvije od Varaždinskih toplica, do Šalate radi operacija, pa natrag u Varaždinske toplice trajale su pune tri godine. Naposljetku sam upućen pred invalidsku komisiju gdje mi je utvrđen invaliditet od 50% trajno. Zbog prekvalifikacije i promjene radnog mjesta za vrijeme bolovanja sam završio tečaj informatike Ministarstva obrane, položio razliku stručnih predmeta u klasi srednje škole i dobio zvanje “operater na PS-u”. No međutim novačka komisija … Po završetku liječenja me je novačka komisija proglasila trajno nesposobnim za vojnu službu i kao takav sam početkom 1995. godine umirovljen s činom narednika. Prognaničke smo godine proveli u Koprivnici, živeći u stanu koji smo dobili na privremeno korištenje. U Vukovar smo se vratili na Malu Gospu 2000. godine, u obnovljenu obiteljsku kuću na Budžaku u kojoj i danas živimo. Postoji ona poznata lokalna izreka: tko se napije Vuke i najede štuke, zauvijek ostaje ili se vraća u Vukovar. U našem se slučaju pokazala točnom.
U međuvremenu ste se počeli baviti fotografijom. Kako je došlo do tog interesa?
Toj staroj ljubavi, fotografiji, zapravo sam se vratio nakon puno godina. Ljubav je to još iz osnovnoškolskih dana kad sam bio član školske foto sekcije. Samo, tehnologija je u međuvremenu uznapredovala, pa više nema filmova, razvijanja i sušenja fotki na žici, ni prstiju ispečenih na sušilici za slike. Uglavnom, bavim se reporterskom fotografijom. Nastojim zabilježiti trenutak u vremenu, ljude i događaje – a posebno naša braniteljska okupljanja. Fotografije mi se najčešće objavljuju na društvenim mrežama, a uz to sam i službeni fotograf Udruge veterana 204. vukovarske brigade. Radim pomalo i u vrtu, to je još nešto što volim. Odem u ribolov, onoliko koliko mi zdravlje dopušta, no na Dunav ne idem – on baš i nije prijateljski raspoložen prema šepavcima.
Gordana Ilić Ostojić
