Vukovarcima, ali i mnogim drugima koji se nađu u vukovarskoj koloni sjećanja, često u oči upadne vižljasti, žilavi fotograf koji se s puno energije probija kroz gužvu i lovi najbolji kadar. Šepa, ali nikako ne dopušta da ga ta činjenica uspori ili omete. Neki ga primijete i zbog vikanja. No, nije u pitanju ljunja, nego je on – gluh.
Branko Sivć je branitelj i ratni vojni invalid koji po svim vremenskim uvjetima i u svim okolnostima nastoji fotoaparatom zabilježiti trenutak, a iskusnim okom zna uloviti kadar koji dugo ostaje u sjećanju.
Branko je rođen 1958. godine u Vukovaru, a odrastao je i dan-danas živi u dijelu Borova naselja zanimljivog imena: Budžak.
Kako je bilo odrastati u Borovu naselju u vrijeme vašeg djetinjstva?
Što reći? Bila su to neka druga vremena. Dijete sam radničke obitelji, a djetinjstvo sam proživio bezbrižno uz ekipu iz radničkog naselja Kudeljara u Borovu naselju. Kad ne bih došao kući na ručak, mama nije trebala brinuti, jer je znala da nisam ostao gladan – vjerojatno sam ručao kod Balenovih, Grgića ili Gaže… Bila su to dobra vremena: svaki slobodan trenutak smo provodili uz Vuku igrajući se kauboja i Indijanaca, ili loveći ribu na njezinim obalama. Prvi i osnovni hobi mi je bio ribolov. U djetinjstvu bi se uhvatili ljeskovog štapa i uputili na Vuku. Kasnije, kad smo malo poodrasli, krenuli smo loviti ribu na Dunav. Kad ti se pecanje jednom zavuče pod kožu, to je ljubav koja ne prolazi.
Osnovnu školu sam završio u školi koja se tada zvala „Braća Đurđević”. Srednju poljoprivrednu školu – strojarski smjer – završio sam u Osijeku. Nakon toga odlazim odslužiti vojni rok u Beograd. Zanimljivo, služio sam u prvoj gardijskoj brigadi na Topčideru. S istom tom brigadom smo kasnije ratovali na vukovarskom ratištu.
Nakon vojske sam se zaposlio u Vukovaru kao tehnički referent, a 1982. godine oženio sam se Katom Miljević iz Privlake. I evo – u braku smo punih 40 godina i imamo dva sina.
Kako pamtite početak ratnih djelovanja?
Politikom se nisam nikad bavio. Nikad nisam bio član partije, a bogami ni stranke. S demokratskim promjenama, u gradu Vukovaru je bila sve opipljivija napetost u zraku. Vrlo brzo su počele nicati barikade na prometnicama. Prva je podignuta baš u mom kvartu, kod silosa prema selu Bršadinu. Zbog te zapreke nisam mogao ići kod punice. Politička i sigurnosna situacija ozbiljno je eskalirala pogibijom 12 redarstvenika u Borovu selu.
Tada ste se dragovoljno priključili obrani grada?
Da. Nas nekolicina iz ulice smo otišli do pokojnog Petra Mlinarića i stavili se na raspolaganje za obranu grada. Ipak sam znao kome se treba obratiti. Zadužio sam pušku i to je bio početak osnivanja satnije na Budžaku. U to se vrijeme u gradu takoreći živjelo donekle normalno – danju smo išli na posao, a noću na stražu. No ubrzo su počele padati i minobacačke granate i više nije bilo normalno. Među prvim poginulima u gradu bili su moji suborci i susjedi Ivica Kapoši i Miljak. Nakon toga, više nitko od nas nije išao na posao.
Položaj na kojem ste kao branitelj bili bio je u susjedstvu u kojem ste odrastali?
Obrana grada – jednako kao i brigada koja je kasnije osnovana za vrijeme ratnih događanja u Vukovaru – bila je ustrojena na teritorijalnom principu. Branitelji su bili organizirani po kvartovima, a borbeni položaji na kojima sam ja bio bili su u mom susjedstvu, na Budžaku – kod Medike, Građevinara, te zadnji položaj na kraju Đergajske ulice. Naši su dečki po potrebi odlazili i u ispomoć, u druge dijelove grada Vukovara, poput Lušca koji je relativno blizu, ali i na Sajmište. Naše je položaje Đergaj 1 i Đergaj 2 od položaja četnika i JNA dijelio samo uski Bobotski kanal. U noći smo lijepo, bez problema mogli slušati razgovore u njihovom logoru u šumi Đergaj, toliko su nam blizu bili. A svakodnevnu izloženost njihovoj vatri – granatiranju i puškaranju – ne moram ni opisivati. Naši su položaji stalno bili u tričetvrt okruženju, okruženi smo bili s tri strane i stalno smo im bili na nišanu.
Na Budžaku ste bili i ranjeni?
Dana 9. listopada vrag je došao po svoje: ranjen sam. Prilikom pretrčavanja brisanog prostora zadobio sam prostrjelne rane lijeve potkoljenice i u predjelu kuka. Pao sam, pokošen paljbom, a moj suborac Đakovčanin Ante Zgrebec – Zgreba me je odvukao u zaklon. Što se događalo dalje, ne znam – sve mi se zacrnilo i onesvijestio sam se. Probudio sam se četiri dana kasnije u Vukovaru u ratnoj bolnici. Od povreda koje sam zadobio najgora je bila razmrskana natkoljenica, odnosno zglob kuka. Kod takvog ranjavanja nema imobilizacije, nikakvo previjanje nije moguće. Danima sam ležao u vlastitoj krvi...(nastavlja se kroz sutrašnju objavu)
Gordana Ilić Ostojić
Foto: osobna arhiva Branka Sivća
