Do sada sam u nizu svojih knjiga na više mjesta zabilježio što su o ovom izuzetnom i neponovljivom čovjeku, prirodnom vođi, rekli njegovi najbliži suborci. Odlučio sam sve to staviti u jednu priču, jer želim ispraviti jedno krivo netočno i prije svega neistinito pisanje o Blagi Zadri, koje je dospjelo u čitanku za osmi razred osnovne škole. Upozorila me je na tu priču moja unuka Lucija, učenica osmog razreda, a novinarka Marija Petrinović mi je otkrila tko je autor te krivotvorine koje je dovelo u zabludu sve one koji su taj tekst čitali. Tog tzv. autora sam nazvao i upozorio na neistine i tražio da to ispravi i obavijesti nakladnika, “Školsku knjigu” da se taj njegov tekst ne pojavljuje u sljedećim izdanjima. Poslao sam mu i svoje knjige da iz njih uz navod izvora koristi istinite činjenice o Blagi Zadri, no on, iako je obećao, nije učinio ništa, pa mi ne ostaje ništa drugo, nego da napišem istinitu priču o Blagi Zadro i njegovim sinovima i suborcima.
Blago Zadro je rođen 31. ožujka 1944. godine u selu Donji Mamići – Ledinac u općini Grude u Bosni i Hercegovini, a poginuo je 16. listopada 1991. godine u obrani Borova Naselja u četrdesetisedmoj godini života. Sa suprugom Katicom je imao sinove Roberta, Tomislava i Josipa. Zapovijedao je trećom bojnom, treće brigade ZNG i posmrtno je unaprijeđen u čin general bojnika Hrvatske vojske. Nakon pogibije, za zamjenika, odnosno, onoga tko je preuzeo njegovu dužnost, pisanom zapovijedi zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića, imenovan je Ivo Kovačić.
Kako je Ivo Kovačić sve vrijeme obrane Borova Naselja bio njegov zamjenik krenuti ću od njegovog svjedočenja kojeg sam zabilježio i objavio u svojoj knjizi “Tako smo branili Vukovar”, knjiga druga, Vinkovci – Osijek – Šibenik, 2012. godine na str. 340 – 362. Inače treba reći da je Ivo Kovačić bio kapetan Riječne plovidbe i da je kao zapovjednik patrolnog naoružanog broda djelovao po zapovijedi i naputcima Policijske postaje Vukovar. Kovačić je izveo hvale vrijedan poduhvat prebacivanja broda iz Vukovara preko Zemuna Dunavom, pa onda Savom u Sisak. Nakon obavljenog zadatka Stipo Pole, zapovjednik Policijske postaje Vukovar je Kovačića poslao Blagi Zadri da mu bude na raspolaganju, no to je izazvalo sumnje, jer je Ivo Kovačić bio u odori oficira Jugoslavenske ratne mornarice. Blago i Ivo su se srdačno rukovali, a Ivo kaže: “Bio je to kratki prijavak jer sam mu rekao, nema druge ja sam ti stigao”. Nesporazuma s neupućenima je bilo još, no nema nikakve sumnje da Blago Zadro nije znao koga mu zapovjednik policije šalje. Najvažnije zadatke koje je u Zapovjedništvu obavljao Ivo Kovačić bilo je koordiniranje obrambenih aktivnosti i u tom se pokazao kao pravi profesionalac. Opisao mi je i jednu akciju koju je dogovorio s Blagom Zadro, a cilj je bio uništiti do kraja neprijateljske tenkove, da ih neprijatelj ne može odvući. O tome mi kaže: “U jednoj takvoj akciji bili su Josip Šego, Drago Skoko i ja , ubacili smo Molotovljev koktel u tri tenka i sve to je snimila ekupa HTV. Kada su započele eksplozije, Nedžad Haznadar je uzbuđenim glasom vikao da takav vatromet nikada do tada nije vidio”.
Ivo Kovačić, njegov nasljednik u zapovjedanju obranom, govoreći o Blagi Zadri čini to s biranim riječima i dubokim poštovanjem i govori o njemu kao prvom i najboljem među nizu ljudi, koji su iskazali nevjerojatno junaštvo. Kada je stigla vijest da je neprijatelj ušao u Vinogradsku ulicu, Blago je odmah krenuo. U hodu je sinu Robertu rekao da okupi svoje, a meni je rekao: “Drži radio stanicu, vodi akciju, ja odoh tamo. Robert je nastojao zaustaviti oca govoreći mu da sačeka malo dok on okupi svoje, pa će doći po njega. On nije slušao samo je otišao”.
Što se nakon toga dogodilo opisati ću na kraju ove priče, jer je nužno opisati događaje koji su pokazali da Borovo Naselje ima zapovjednika, koji se među ljudima s kojima je živio i radio izdvojio u pravoga vođu. Naravno, riječ je o Blagi Zadro koji se od prvih dana obrane izdvojio u onoga koji će organiziratiti i povesti u obranu ljude, u obranu svoga kućnog praga. Iz mnogih svjedočenja je vidljivo da je on bio vješt u komunikaciji s tzv. običnim ljudima i to već u vrijeme kada je diljem bivše općine Vukovar pripremao ljude na političke promjene i prve višetranačke izbore. Stigao je on svuda gdje je zapelo i gdje je u najranijem razdoblju trebalo pokazati tzv. JNA i pobunjenim Srbima da se neće ni u čemu popustiti.
Najkonkretniji je slučaj onaj s početka srpnja 1991. godine kada su se na naše područje uputile i razmjestile dvije velike kolone vojnika i tehnike iz Beograda ispraćene cvijećem i ushićenjem pristaša velike Srbije. Nužno je reći da su se sve aktivnosti nadolazećoj otvorenoj agresiji usklađivale između bivših općina Vinkovci i Vukovar, pa je tako donešena odluka da se iz rubnih dijelova Borova Naselja istjeraju teroristi koje je tu ubacila tzv. JNA. Ovu akciju je vodio Tomislav Merčep i u njoj sudjeluju pripadnici jedinica MUP – a RH za posebne namjene i pripadnici četvrte brigade ZNG – a. Svi ključni ljudi koji su zapovijedali ovom dobro osmišljenom i koordiniranom akcijom ističu doprinos Blage Zadre ističući njegovu mirnoću i donošenje odluka u pravom trenutku. Potvrdili su mi to Pero Perić koji je vodio dio snaga ZNG – a, pripadnika četvrte bojne treće brigade uz koje sudjeluju i pripadnici ZNG – a, koje on naziva “Zagrepčani”, ali jednako i Martin Matković – Sova, zapovjednik policijskih snaga. Treba reći da su došli i mnogi iz Mjesnih zajednica bivše općine Vukovar, koji su se odazvali upravo pozivu Blage Zadre.
Sve je toga 4. srpnja bilo brzo i učinkovito i pokazalo se da je procjena Blage Zadre bila ispravna, jer oni koji su se već udomaćili u rubnim dijelovima Borova Naselja su istjerani i tu se više niti u jednom dijelu crta obrane nije mijenjala do kraja obrane Borova Naselja. Martin Matković – Sova mi dodaje da su se oni tu sukobili i s paravojnim postrojbama “Belim Orlovima” i “Arkanovcima” i svemu dodaje : “Sve je započelo upornim upozorenjima Blage Zadro, da, ako se nešto ne poduzme odmah, kasnije ne trebamo ni dolaziti, jer više neće biti potrebe”. Sigurno je da je ova akcija pokazala da je moguće suprotstaviti se samo kada se zna što je cilj i koliki je zalog slobode.
Ista takva akcija je provedena u Vinkovcima istjerivanjem terorista iz rubnih dijelova Vinkovaca prema Mirkovcima i tada postavljena linija obrane nikada se nije promijenila niti je tu neprijatelj uspio pomaknuti naše snage. Dan kasnije vodio sam uz pomoć naših branitelja ekipu HTV – s novinarkom Silvanom Menđušić i vidjeli smo sve to silno oružje koje su u bijegu ostavili oni koji su mislili da trebaju samo dočekati one ispraćene sa cvijećem iz Beograda i onda samo ušetati u Vinkovce.
Ove dvije akcije su iznjedrile i niz ljudi koje bez svake sumnje možemo nazvati junacima Domovinskog rata i ono što me je uvijek oduševljavalo a njihovi suborci su uvijek to isticali. Teško je bilo bilo koga od njih sada izdvojiti jer uvijek postoji mogućnost da nekoga ne stavim na taj popis beskrajne kolone junaka od kojih je svaki bio spreman dati život za domovinu. Moram se složiti s pokojnim generalom Đurom Dečak, koji je, nakon što je čuo priču Hrvoja Tilića na predstavljanju moje knjige “Tako smo branili Vukovar”, u Zapovjedništvu zbornog područja Osijek rekao: “Ja bih dao odličje i mački koja je ostala u Vukovaru, a kako ne bi ovakvim ljudima”. Dečak je to rekao nakon što je upitao Hrvoja Tilića, ima li on neko odličje, a ovaj odgovorio da nema. Nije prošlo ni tjedan dana a ta greška je ispravljena. Danas 31 godinu nakon svega mnogi nemaju ništa, a zaslužili su sve.
Koliko je Blago Zadro vodio računa o onima koji su dolazili njemu u pomoć tijekom ljeta 1991. godine, potvrđuje primjer kada se vodila presudna bitka za Berak. Tada 30. kolovoza 1991. godine Zadro šalje poruku Berčanima da se drže i da mu je žao što im ne može doći u pomoć, jer ima teški napad na Borovo Naselje.
Mile Dedaković – Jastreb mi je u više navrata svjedočio i sticao koliko mu je značio Blago Zadro, a ovdje bilježim situaciju koja potvrđuje koliko su se ova dva čovjeka razumjela, i prilikama i situacijama, koje ni po čemu nisu normalne. Mile Dedaković o tome svjedoči riječima: “Bilo je to sredinom rujna kada smo imali veliki napad na Sajmištu i u Borovu Naselju i kada smo vagali gdje je težište neprijateljskog napada. Znam da je u oba slučaja bilo teško. Stalno smo bili u kontaktu s jednima i s drugima i slali sve ono što smo mogli, a onda uvečer kada se sve smirilo ulazi mi u zapovjedništvo Blago Zadro i bez pozdrava viče na mene govoreći, što to radimo, zar nam nije jasno da se tako ne možemo obraniti. Svi nazočni su zanijemili, a on je vikao i vikao i u jednom trenutku stao i zanijemio, kao da je ispunio svoju obavezu, da mi kaže sve što je u njemu kuhalo. Upitao sam ga da li je za kavu ili nešto drugo, on je nakon toga nastavio normalan razgovor i iznio mi plan što će učiniti i što mu treba. Znao sam da ga moram u miru saslušati i pustiti ga da govori, jer sam znao da mu je teško i da on to pred svojima ne smije pokazati”.
Mnogi su mi svjedočili o posebnom odnosu ova dva čovjeka i koliko su se dobro razumjeli, a Dedaković je svakim danom u očima branitelja postajao neupitan vođa upravo zato što je on cijenio one kojima je zapovijedao. Obojica su jednako i u svakoj situaciji odlazili na teren među ljude, a o jednom takvom izlasku svjedoči Predreg Matić – Fred u svojoj knjizi “Ništa lažno”, deveto izdanje objavljeno 2012. godine u Zagrebu na str. 45. Fred pipiše: “Početkom druge polovice mjeseca rujna jedne noći sam bio s Kisom na uobičajenoj straži kada se vrtiću približio automobil iz koga su izašla dva čovjek. Onako kako sam naučio služeći vojni rok u JNA, zaustavio sam posjetitelje povikom “stoj, tko ide”. Kada su se predstavili, zaklecala su mi koljena. U obilasku postrojbi i punktova bili su Mile Dedaković – Jastreb i Blago Zadro, dvije najznačajnije osobe na vukovarskom ratištu. Osjetili su naše uzbuđenje, lagano se nasmiješili i pohvalili nas za budnost i pravilan postupak, prilikom njihova dolaska”.
Kako ova priča ima za cilj ispraviti jedno nerazumno pisanje o tom čovjeku i tom vremenu koje je svedeno na improvizaciju i pisanje nečega što se nekome čini da je bilo, vraćam se na taj dan 16. listopada 1991. godine, a najbolji način da se ispriča što se zapravo dogodilo, je, saslušati onoga tko je bio na licu mjesta. Svjedok Marijofil Andrijanić je i danas u siječnju 2023. godine, kada ovo pišem, spreman potvrditi svaku svoju riječ o tom nesretnom danu i toj tragediji za sve koji su se našli na mjestu pogibije najvećeg među jednakima. Marijofil Andrijanić, branitelj Vinogradske ulice u kojoj su se vodile jedne od najtežih borbi, svjedok je pogibije Blage Zadre, pa je najbolje zabilježiti i što on kaže o tom danu 16. listopada 1991. godine
Inače sredinom listopada neprijateljske snage su poduzele svoju treću veliku navalu, koje je cilj zauzeti Borovo Naselje, a u Vinogradskoj ulici je uspio prijeći Bobotski kanal i ući u nekoliko kuća. Uvijek kada su ranije tražili pomoć, jer ih je bilo premalo, odgovor Blage Zadre je bio: “Tu imate kanal i tu ste sigurni”. Ovaj put je bilo potpuno drugačije, jer je procjena njihovih generala da bi tu preko Vinogradske ulice i Ulice Vase Đurđevića mogli ugroziti naše snage izbijanjem na križanje Trpinjske ulice i Borovske ceste. Toga 16. listopada je neprijatelj poduzeo organizirani i sveopći napad, a sve je počelo oko 9 sati. Mato Vulčik zapovjednik obrane Vinogradske ulice je prepoznao namjere neprijatelja, a kako je dobro znao svoju situaciju, on je preko Mirka Nikolaševića – Brke obavijestio Blagu Zadru da mu je potrebna pomoć. Ivo Kovačić, Blagin zamjenik mi je svjedočio da su oni sa svih strana primali slične poruke i zaključili su da je težište napada Vinogradska i Jadranska ulica, a da je manji pritisak na Trpinjskoj, te kod Crepulje i Doma tehnike.. Dakle, kada je stigao Marijofil Andrijanić oni su znali da se neprijatelj probio tenkovima u Majevičko Naselje i da je upravo u Vinogradskoj bilo najteže. Ivo Kovačić mi o tome kaže: “Kada smo dobili takvu obavijest i kratko se dogovorili Blago mi je gurnuo u ruke radio stanicu i rekao da vodim akciju, a on ide tamo”. Nije pomoglo što mu je sin Robert rekao da pričeka da se okupe njegovi, Babićevi i Kapularovi, pa da onda krenu zajedno. On je bez velikih priča krenuo s Josipom Šegom, Zvonkom Mlinarićem – Špencom, Marijofilom Andrijanićem i još nekoliko ljudi, naprosto je odletjelo tamo gdje je po njemu bilo najvažnije. Marijofil nastavlja s opisom tog događaja riječima: ” Blago je na to samo rekao “Idemo”, a ja sam ga upozorio da je pod prugom jedan sa šljemom tzv. JNA i da mi je sumnjiv. On je na to samo rekao da su tu naši iz Majevičkog Naselja i da i on ima kacigu kao onaj što je ležao ispod pruge”. Sve se odigralo munjevito, jer je Blago kao i uvijek krenuo prvi i uletio u kuću, a za njim je trčao Josip Šego. Iz kuće Blago viče našima u kući preko puta, da ga pokrivaju, i potrčao je prema pruzi.. Tome što je ležao je zazviždao i vojnički pozdravio. Ovaj mu je odgovorio zviždukom, kada je Blago Zadro prišao na četiri – pet metara ovaj ispaljuje rafal iz strojnice na Blagu, a potom puca niz ulicu, po čemu više nije bilo nikakve sumnje o kome se radi.
Poginuo je čovjek koji je bio pojam i kojega su suborci izuzetno cijenili i voljeli, a svaki njegov nastup bio je kao i njegovo ime blag i smiren i nikada se na njegovom licu blagih i nježnih crta nije vidjela zabrinutost. Duboko je vjerovao u pobjedu i sve oko sebe je uvjeravao u to i njegovi su suborci bili uvjereni da takav čovjek ne može poginuti. Nitko od onih koji su tu bili u blizini u prvom trenutku nisu vjerovali da je Zadro poginuo. Josip Šego je to prvi izgovorio no i dalje nije vjerovao kao i Zvonko Mlinarić., Marijofil Andrijanić, Jure i Ivica Mažar, nisu na to ni pomišljali, jer oni su jednostavno u glavi imali misao da takav čovjek ne može poginuti.
Prvi koji je Merijofilu rekao da je Blago poginuo je suborac Šego, našto je Zvonko Mlinarić prvi krenuo izvući Blagu, ali i riješiti onoga koji je ubio Blagu. Nije uspio jer dok je trčao prema Blagi pogođen je iz onoga dijela Vinogradske u koju je ušao neprijatelj. Kolika je moralna snaga branitelja pokazuje činjenica da su se dolaskom Blaginog sina Roberta i njegovih lovaca na tenkove “Turbo – ustaša” svi usmjerili na izbacivanje neprijatelja iz Vinogradske i uništenjem gotovo svih oklopa. Koncentrirali su se tu svi najbolji branitelji i lovci na oklope i znajući koga su izgubili posebnim žarom se bore da osvjetlaju obraz svom poginulom zapovjedniku. Izvukli su Blagu Zadru i Zvonka Mlinarića misleći cijelo vrijeme da su oni samo ranjeni, no sudbina je htjela drukčije. Mislili su da je ranjen i onaj neprijateljski vojnik kojem su također htjeli pomoći, no i on je bio mrtav. Pregledavajući njegove dokumente utvrđuju da je po nacionalnosti Mađar, da ima oko trideset godina i da ima sina starog tri godine, da je imao sedam puta prekomandu i da se žena, u pismu koje je pronađeno kod njega, nada da će se živ vratiti kući.
Kada se uz pomoć svih, koji su pristigli u pomoć, neprijatelja vratiti na njegove početne položaje, tijelo Blage Zadro je 16. listopada 1991. godine, uvečer, doveženo u zapovjedništvo na Trpinjskoj cesti. Položen je na improviziran odar i zapaljene su svijeće, i u tom prostoru je vladala tišina i nekakav čudan mir, a onda su sa svih dijelova obrane počeli pristizati branitelji da se oproste od svog zapovjednika. Bilo je to disciplinirano i vojnički, a prema dogovoru dolazili su i iz drugih dijelova grada.
Hrvatski Radio Vukovar je tu vijest držao pod embargom, dok se Zadro u miru ne sahrani, no vijest se poput munje proširila gradom i sve je to pkazivalo koliko je bio cijenjen taj čovjek koji je duboko vjerovao da smo mi u pravu i da nam pravo na obranu svog doma i domovine ne može nitko uzeti. Ivo Kovačić je tu večer na večernjem sastanku zapovjedništva obavijestio sve prisutne o smrti Blage Zadre. Iste večeri Borković je napisao i zapovijed o imenovanju Ive Kovačića zapovjednikom obrane Borova Naselja.
