Badnjak ili Badnji dan posljednji je dan Adventa (Došašća), dan uoči Božića, čiji je naziv izveden iz praslavenskoga korijena bъd (indoeur. *bŭdh, kao u glagolu bdjeti, buditi i dr.) sa značenjem bdjenja uoči velikih kršćanskih blagdana, dok ne završi ponoćna služba Božja, navodi Hrvatska enciklopedija.
U seoskim folklornim tradicijama na Badnjoj večeri okupljali su se svi ukućani. Kućni gospodar unosio je slamu (ili sijeno) u dom i rasprostro je po sobi, uz izricanje čestitke ukućanima, dok bi je domaćica posipavala žitom; na slamu bi te noći polijegala djeca. Na stolu u sobi stajao je poseban svečani kruh (česnica, ljetnica, litnjak, božitnjak, krsnica i sl.), urešen figurama od tijesta. Kriške toga kruha odnosili bi u staju ili u tor životinjama za koje se vjerovalo da te noći imaju moć govora. Obvezatna je na stolu bila i posuda sa svim vrstama žita (panspermija), u koju je bila utaknuta jedna (ili tri svijeće); njih se obredno gasilo vinom, kruhom ili žitom, i pritom se gatalo o smrti prvoga budućeg pokojnika.
Ispod stola stavljao se lemeš, sjekira, ham ili drugo poljodjelsko oruđe i oprema. Kuća je bila urešena svježim zelenilom: vlatima isklijale pšenice, posijane na blagdane sv. Lucije ili sv. Barbare, ili granom neke zimzelene biljke (veprinac, imela, božikovina, crnogorica), a tek u novije doba preuzima se pod utjecajem gradskih običaja okićeno božićno drvce. Večerala su se posna jela; nezaobilazni su bili grah, med, češnjak, orasi, ribe. Svi ti simbolički postupci bili su u funkciji osiguranja boljitka u budućoj poljodjelskoj godini. Za građansku sredinu bilo je uobičajeno kićenje božićnoga drvca i darivanje. Obredni dio Badnjaka završavao je odlaskom ukućana na ponoćnu misu, navodi Hrvatska enciklopedija.