Razmišljajući o krajnjem istoku Hrvatske, u um nam se obično prikrade slika zlatne ravnice i često zaboravljamo da se upravo tamo smjestio najveći cjeloviti kompleks nizinskih šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj i Europi – Spačvanski bazen. Divovski hrastovi prekrivaju golemo područje u porječju rijeka Spačve i Studve, a u sjeni ovih gorostasa odzvanjaju pjev ptica i rika jelena. Ova mistična šuma protkana je vodotocima koji mjestimice stvaraju močvare, a negdje u njezinoj dubini krije se i stoljećima skriveni grad koji je izazov istraživačima, povjesničarima i lokalnim entuzijastima.
Taj grad, kojem se ni danas ne zna točna lokacija, nestao u neprohodnim hrastovim šumama, kao da zaziva nekog modernog pustolova da ga pronađe i ispriča njegovu priču.
Znamo da je Alšan (Alsán vára) bio srednjovjekovni plemićki posjed, banski dvor, grad i franjevački samostan okrenut prema prijelazima ka srednjovjekovnoj Bosni. Nastao je vjerojatno na zemljišnim gredama kojima je još davno prolazila rimska cesta za Sirmij, a zauzimao je stratešku poziciju upravo nasuprot srednjovjekovnoj banovini Soli, preko rijeke Save.
Alšan se u pismenima prvi puta spominje 1372. godine kada je zatražena dozvola za izgradnju franjevačkog samostana i crkve, koji su izgrađeni 1376. godine.
Njegovo ime bi moglo dolaziti od mađarske riječi Alsó, u značenju “donji” ili “niži”, što za tadašnje vlasnike i jeste bio – “donji posjed” uz Savu.
Najraniji spomen pojma Alšan odnosi se na zemlju pod vlasništvom, pa se stoga u latinsko-pravnoj terminologiji srednjega vijeka najprije spominje kao “Terra Alsan”, odnosno zemljište na kojem je ležalo par sela okupljenih oko njihova župnog središta.
Ta je zemlja isprva bila u posjedu obitelji Gut-Keled, no kako su se pokazali nevjernima svome kralju, posjed u 14. stoljeću prelazi u ruke mačvanskog bana Ivana iz plemena Szente Mágocs, koji je potom u Alšanu sagradio dvoje dvore i počeo nositi plemićki pridjevak Alšanski. Plemstvo Szente-Magocs staro je plemstvo sa sjevera Baranje, a u Mađarskoj i danas postoji selo Magoč iz kojega je potekla ova loza. Ban Ivan je bio u kraljevoj milosti kao kraljev glavni peharnik, pa kasnije preuzima i položaj župana županije Bodroške, Vukovske i Srijemske. Živio je do sredine 14. stoljeća, te posjedovao niz utvrda na Savi, Dravi, Bosutu i Vuki.
Nadgrobna ploča Valentina (Balint) Alšanskog s početka 15 st.
Izvor: Wikimedia
Ivan je imao tri sina i dvije kćeri, od kojih je u povijesti najpoznatiji ostao sin Valentin, jer je nosio titulu Pečuškog nadbiskupa, odnosno poglavara biskupije kojoj je pripadao i posjed Alšan.
Valentin Alšanski je bio darovit skolastik, školovan u Italiji, te je bio jedan od prvaka kralja Žigmunda Luksemburškog. Kada je kralj 1408. osnovao viteški Zmajski red, Valentin je postao njegov član.
Zapisi govore kako je upravo Valentin bio onaj koji je franjevcima dopustio izgradnju samostana sv. Franje u Alšanu. Naime, okolica alšanskog kraja tada je bila prožeta bogumilskom herezom, pa se stoga samostan pojavljuje kao centar utjecaja katoličanstva.
Alšan se kao utvrda prvi put spominje u 15. stoljeću, no nedvojbeno je ona postojala i ranije. Građena je bila od drva, zemlje, pa i opeke, ali moguće i s kamenim dijelovima u smislu kasnogotičkih ornamenata kakvi su tad bili u trendu, sudeći po niz primjera vidljivih po istočnoj Slavoniji – u Iloku, Nijemcima, Vukovaru, Erdutu i Nuštru.
S obzirom na njegovo vlažno, močvarno okruženje, Alšan je zacijelo bio vodeni grad. Pretpostavlja se kako je mjesto ležalo na visokim gredama oko potočića Ozrice, sjeverno od današnjega sela Podgajaca, istočno od Bošnjaka, a jugozapadno od Vrbanje.
Crkva sv. Franje bila je sagrađena u samom mjestu, no franjevački se samostan bio ustoličio na jednoj od visokih greda iznad potoka, dok je tvrđava ležala nešto jugozapadnije otuda, na gredi iznad močvarnoga tla. Navodno je tu postojao i prijelaz preko Save kojim su prelazile križarske vojske na putu za Svetu zemlju.
Politike bosanskog prijestolja, ugarske dominacije i srpskih velikaša slamale su se baš na ovoj tromeđi na Savi, kod Alšana. Stoga Alšan – kao relativno maleno mjesto postavljeno pred velike izazove – nestade već s prvim znacima Osmanlijskih prodora I pljački.
Izvor: FB stranica Vukovarska utvrda Vukovo
Alšanski samostan prestao je djelovati ljeti 1526., kada je turska vojska u pohodu na Mađarsku osvajala Srijem i dio Vukovske župe. Tada su čete Husrev-begove bosanske vojske udarile vukovskom Posavinom da stignu u Vukovar, gdje su se imale sastati s četama koje je vodio – glavom i bradom -sam car Sulejman.
Crkva sv. Franje održala se u Alšanu i pod Turcima. Sve do turske katastrofe na koncu 17. stoljeća očuvalo se oko crkve i desetak starosjedilačkih obitelji. U novom formiranju sela i naseljavanju poslije odlaska Turaka, te su obitelji prešle u susjedne Podgajce, kojima je pripao i sav atar staroga Alšana. Tada je napuštena i stara crkva sv. Franje. Danas je taj posjed u općini Gunja, poznat pod nazivom „Mašanj“.
Na žalost, nisu provedena nikakva konkretna istraživanja s namjerom pronalaska ostataka ovog tajanstvenog grada. Prijepori oko njegove točne pozicije, te položaja utvrde i samostana traju i danas, a pretpostavlja se da se nalazio negdje na području stare ciglane kod mjesta Gunja.
Alšana više nema. No, to ne znači da ga se jednom neće opet naći. Do tada nam ostaju tek isječci od kojih slažemo kartu staroga vijeka i onoga što ga je nastavalo.
Do danas je puno utvrda i srednjovjekovnih gradova nažalost izgubljeno. Tako povijest teče, a gradovi koji nastaju i koji nestaju izazivaju nas da istražimo njihov fenomen.
Srednjovjekovni Alšan nipošto nije jedini kojega je progutala i sakrila moćna spačvanska šuma, a tajne i priče koje skriva ovaj nevjerojatan tajnoviti predio zaslužuju da se o njima istražuje i piše više.
Točno mjesto Alšana u moru šuma i močvara Spačve jednom nam možda otkriju toponimi, lokalne predaje ili novije metode pretraživanja. A do tada, uživajmo u priči o njemu i pri šetnjama Spačvanskom šumom širom otvorimo oči – jer možda među propupalim granama stoljetnih hrastova ugledamo trag izgubljenog vodenog grada.
Gordana Ilić Ostojić
