Uputih prije nekoliko dana vukovarskom Stožeru civilne zaštite upit o nadzoru građana pomoću dronova. Naravno, nisu mi odgovorili. Naime, prvak vukovarskog stožera u to je vrijeme bio – kako čujem – zauzet sklapanjem predizbornog sporazuma u Zagrebu. Nedvojbeno je to bilo puno važnije za budućnost države i naroda, nego odgovoriti na pitanja tamo neke novinarke tamo nekog portala.
Ovo su pitanja na koja sam tražila odgovor:
Osnovom koje zakonske odredbe je donesena odluka o nadzoru građana dronovima? Je li provedba nadzora vremenski ograničena; ako jeste – do kojega datuma?
Tko je vlasnik dronova koji su korišteni na području grada Vukovara? Tko su operateri na dronovima i koje su im kvalifikacije?
Koliko je uzleta izvedeno i koliko je kršenja mjera ustanovljeno?
Koji modeli dronova su korišteni za nadzor? Tko je nadležan za pregledavanje snimki? Tko i gdje čuva snimke, i na koji vremenski rok? Tko sve ima pristup navedenim snimkama?
Netko bi mogao reći da je kriza s koronom prošla, pa shodno tomu ni taj nadzor nije više bitan. Što je bilo, bilo je. No, je li tomu baš tako?
U zraku vrijede jasno definirana pravila – kako za avione, tako i za dronove. Prije polijetanja i snimanja iz zraka potrebno je podnijeti pisani zahtjev Državnoj geodetskoj upravi, te navesti osobne podatke naručitelja snimanja, vrijeme, mjesto i svrhu snimanja, podatke o letjelici, ali i mjesto na kojem će se snimke čuvati. Dronovi se dijele na pet kategorija ovisno o operativnoj masi, a za one najteže operater mora imati položen teorijski ispit iz poznavanja primjenjivih zrakoplovnih propisa koji se polaže pred stručnim tijelom. E, sad… tijekom korona histerije ta i ostala pravila prešutno su suspendirana na način da su civilni vlasnici dronova imali apsolutnu zabranu polijetanja, a stožeri civilne zaštite su radili što su htjeli.
Ono što sam neslužbeno saznala jeste da je vukovarski stožer CZ unajmio fizičke osobe, vlasnike dronova, za provedbu tog nadzora. Nazovimo tu dvojicu Pero i Đuro. Nadalje, zamislimo da su im dronovi propisno registrirani i da obojica imaju položene propisane ispite. Zamislimo i da je stožer s Perom i Đurom sklopio ugovor stanovite vrijednosti za pruženu uslugu. Sad mi je žao što nisam postavila pitanje o toj vrijednosti, pa da mi ni na njega ne odgovore. Ili pitanje jesu li Pero i Đuro možda nečiji kumovi.
Zamislimo sad da je Đuro jednog sunčanog popodneva upravljao dronom koji je poletio s točke „A” u Vukovaru. Nadletio je dječje igralište, mjesno izletište, parkić za pse i obalu rijeke na kojoj se ne bi trebali okupljati ribiči. Taj dio operacije nije sporan – za snimanje na javnim prostorima vrijedi zaseban set pravila. No zamislimo da je na putu od dječjeg igrališta do rijeke preletio preko moga dvorišta. A u mome dvorištu vrijede drugačija pravila.
Teoretski, u tom sam trenutku mogla biti gologuza u svome dvorištu, što je moje apsolutno pravo. I teoretski, moja gola guzica u tom je slučaju završila na snimci stožera civilne zaštite. Stoga je razumljivo da me zanima tko sve ima pristup tome materijalu – Đuro, Pero, načelnik stožera? I koliko dugo će moja guzica biti pohranjena u nečijem računalu? Jer, sve dok netko tu snimku ne obriše s hard-drivea, situacija u kojoj se našla moja guzica nije „bilo, pa prošlo”.
Snimati me u mome dvorištu – koje je otvoren, ali privatan prostor – jednako je kao potajno snimati me mobitelom vireći kroz prozor moje spavaće sobe: neovlašteno, te kažnjivo sa do tri godine zatvora, kako to lijepo navodi članak 144. Kaznenog zakona. Privatnost je pravo koje nam je zajamčeno i međunarodnim konvencijama i nacionalnim zakonima. Jednako kao i pravo na pristup informacijama. No očito je da poštivanje zakona ne doživljavamo svi jednako. Sve ovisi o tome gdje vam završi guzica – na snimci ili u fotelji.
