RAJEVO SELO, Ulaskom Hrvatske u EU, domaći poljoprivredni proizvođači počeli su se susreti s brojnim oblicima i načinima poljoprivredne proizvodnje za koje do tada nisu baš previše marili jer se kod nas, jednostavno živjelo nekim drugim načinom života i važili su neki drugi običaji i pristupi agraru. Jedna od tih “novotvorija” je i sve veća potražnja i usmjerenost prema ekologiji i ekološki proizvedenim poljoprivrednim proizvodima, pa u konačnici, i ekološkom ratarenju, povrtlarstvu ili voćarstvu.
Zvonko Hrubenja iz Rajeva Sela, čije je stanovnike prije dvije godine katastrofalna poplava izbacila kratkotrajno u epicentar interesa javnosti, ekološkom poljoprivredom bavi se već pet godina i kako kaže, još uvijek, muku muči kako izaći na kraj s problemima na koje svakodnevno nalazi na domaćem tržištu, još uvijek nenaviklom da zdrava hrana ipak košta više od one proizvedene u tzv. inegralnoj poljoprivredi, uz korištenje pesticida i gnojiva.
„Prinosi su ovdje puno manji nego u integralnoj proizvodnji jer je ipak to proizvodnja bez gnojiva. Postoje određeni pripavci koje koristim ali to nije to. Drugi probleem je što u ekološkoj poljoprivredi moraš raditi sve ručno, a to znači da ti treba puno ruku. Posla je puno, a nadničara baš i nema. Tako da sin, supruga i ja uglavnom sve sami obavimo, a to znači jako puno kopanja”, priča Hrubenja dodajući kako se ekološkom ratarskom poljoprivredom teško baviti ukoliko nemaš barem 50 hektara zemljišta na raspolaganju.
Pod ekološkom proizvodnjom ima 14 hektara, a uglavnom sije kukuruz, zob, pšenicu i pir.
“Trebaju mi jednostavno veće površine. Jer, ako imaš njivu široku dvadeset ili trideset metara to ti je malo, iako izlgeda puno. Ali moraš sa svake strane ostaviti po deset metara zaštitnog pojasa i onda ti ne ostane puno“, kaže dodajući kako je integralna poljoprivredna proizvodnja jeftinija i jednostavnija, ali i ekološka ima svoje prednosti poglavito ako se zna da poticaj za ekološku poljoprivredu iznosi 5.000 kuna po hektaru, bez obzira na kulturu.
U pet okolnih sela, ekolokškom poljoprivredom bavi se još samo jedan proizvođač što Hrubenji također predstavlja problem jer zbog dvojice poljoprivrednika teško da će u taj kraj pohriliti i i jedan otkupljivač. Hrubenja navodi kako je sa svojih 14 hektara jednostavno premal za bilo kojega većeg otkupljivača, a da ide po tržnicama mu se ne isplati jer je daleko od većih gradskih središta.
“U takvoj situaciji morate stalno nešto kemijati, tražiti alternativne načine plasmana svojih roba što vam oduzme dobar dio vremena i energije ali od ovakvog način ratarenja ne mislim odustati. Volim prirodu i ako pravilno postupate i odnosite se prema njoj, ona vam uvijek dobrim vrati. Ako ništa, znate da na stolu svaki dan imate prirodnu domaću hranu”, zaključuje ovaj ratar.
ĐURO KARALIĆ
