Malena sela popu Đeletovaca nedaleko Vinkovaca rijetko se nađu u epicentru značajnijih događanja. Gurnuta nekako u stranu žive vlastitim životima kroz godišnja doba i tek ponekad, nekim zbivanjem, iskoče iz ustaljenog, sporednog kolosjeka i odjednaput se nađu na glavnoj pruzi. Prošloga ljeta pozornost dijela javnosti Đeletovčani su privukli izgradnjom bazena od slame u središtu sela, a ove zime, pokladnim jahanjem koje do sada nije postojalo u dugoj povjesti toga srijemskog mjesta čiji su stanovnici kao graničari sudjelovali u ratovima što su ih Habsburgovci od polovice 18. do početka 19. stoljeća vodili s Pruskom, Osmanskim Carstvom i Francuskom. A sve je to, tako reći, ništa bilo do rata koji se na Đeletovce sručio 1991. godine. Kažu ljudi, selo skoro pa nestalo. Stoga kada danas prolazite Đeletovcima, koji su većini promatrača sa strane ponajprije poznati po naftnim i plinskim poljima INA-e koja se nalaze u blizini sela, ne možete doživjeti onaj dah starine kao u vinkovačkim selima koja nisu stradala u ratu. Ovdje su kuće nove, jedan dio je još neožbukan i nedostaje materijalnog svjedočanstva i duha kontinuiteta života od davnina. Ali je duh starine u Đeletovcima ipak moguće pronaći, i to u samim ljudima. Onim istim koji su se nakon procesa mirne reintegracije odlučili vratiti u rodno selo kako bi pokušali nastavit živjeti tamo gdje su stali u jesen 1991. Tako da danas, iako su neke od fasada gole, nije gola duša Đeletovčana kojih je službeno po zadnjem popisu u mjestu bilo 511, dok ih je prije Domovinskog rata tu živjelo 870. A koliko je taj duh živ moglo se vidjeti i ovih dana na prvom pokladnom jahanju u kojem je selom projezdilo 40-tak jahača, a sve na inicijativu Đeletovčanina Branka Brkića.”Ne pamtimo u Đeletovcima tradiciju pokladnog jahanja ali sve mora imati svoj prvi put, pa i ovo. Nadamo se da će ovaj običaj ostati u našem selu”, kaže taj Đeletovčanin čija je cijela obitelj angažirana u mjesnom kulturno-umjetničkom društvu i živi za srijemsku i slavonsku tradiciju. Supruga Snježana, kako kaže, ima čak devet nošnji u svom vlasništvu. Pojašnjava kako sin Ivan ima jedini konja u Đeletovcima, a kako je sudionik i rado se odaziva brojnim pokladnim jahanjima u okolici, prijatelji su mu se zaželjeli odužiti i, eto ih na konjima u svetu nedjelju u Đeletovcima. “Ja sam iz Bošnjaka i ljubav prema folkoru udajom sam prenijela u Đeletovce. Imam devet nošnji među kojima dakako, i đeletovačku i bošnjačku. Đeletovačku nošnju mi je sačuvala svekrva. Nošnja je ostala u Đeletovcima i preživjela rat. Kada smo se vratili našli smo je i danas ju s ponosom odjevam”, kaže Snježana Brkić. A kada je riječ o tradiciji i Đeletovcima nikako ne bi trebalo zaboraviti Sijelo pučkih pisaca, koje već više od trideset godina, svake godine u svibnju okupi pučke pisce s ciljem očuvanja pučkoga govora i pučkog jezičnog stvaralaštva. Kroz takve, ali i druge priredbe i događanja, i malena mjesta postaju velikima. Takav je slučaj i s Đeletovcima. Na prvu ruku, na kraju svijeta, a onda u jednom danu u središtu pozornosti koja takvim mjestima iznova daje nadu da života može biti i onkraj puta, a ne samo na magistrali. I stoga se ne daju Đeletovčani. I tu mi na pamet pade Đeletovčanin Ivan Grljušić, čovjek koji je mnogima ostao poznat po neumornoj energiji izrade sjekirica čiju je glavu oštrice obavezno bojao u boje hrvatske zastave, i koje je još većom energijom poklanjao kome je god stigao. Jedna takva, s datumom 1.8. 1996. nalazi se i u mom posjedu. I sada ga vidim na biciklu, uvijek čilog i raspoloženog, onako po sremački. Rekli bi, đeletovački.
