Duboko u Spačvanskoj prašumi, na desnoj obali rijeke Studve preko koje se nalazi Srbija, nekada davno stražario je drevni grad Zvizdan.
Izvorno ime utvrde je mađarskog podrijetla i u starim je dokumentima navođena kao „Zvezdanreve“. Neki su autori ime utvrde prevodili kao Zvizdan-brod, u skladu s mađarskom riječi „rév“ koja znači pristanište ili gaz, a koja navodi na zaključak je uz utvrdu postojao prijelaz preko Studve. Vjeruje se kako je uz Zvizdan-grad ležalo i selo imena Brod, nazvano ne po plovilu, nego prema terminu koji je u starim vremenima označavao ustaljeni prijelaz preko rijeke.
O samoj se utvrdi vrlo malo zna. Prema navodima povjesničara, izgradili su je još u 10. stoljeću Hrvati naseljeni u okolnim selima uz Studvu i nešto južnije u šumama.
Potomci njemačkih vitezova
Prvi spomen Zvizdan-grada u povijesnim izvorima datira iz 1364. godine, kada se utvrda i okolna područja navode kao posjedi feudalne obitelji Morovićki. Velikaška obitelj Morovićki potječe iz roda Gut-Keled, ugarskog plemićkog roda koji svoje porijeklo vuče od njemačkih vitezova koji su u Ugarsku došli tijekom 11. i 12. stoljeća.
Brojne obitelji koje su potekle iz plemićkih rodova svoje su ime najčešće dobile prema glavnom, matičnom posjedu. Obitelj Morovićki nazvana je prema njihovu posjedu Moroviću koji se nalazi u Srijemu, smješten na ušću rijeke Studve u Bosut. Poznato je da su Morovićki također bili vlasnici i posjeda Alšan, ali i još jednog prestižnog imanja na obali Dunava na području današnjeg Šarengrada: dvorca i grada Atya.
Ova velikaška obitelji bogate povijesti imala je važnu ulogu u povijesti istočne Slavonije i Srijema, ali i povijesti Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Dokumentiranu povijest obitelji možemo pratiti od 1263. godine, a listom nam govori o istaknutim borcima protiv Osmanlija, bliskima i odanima kraljevima na vlasti. Većina muških glava obitelji Morovićki obnašala je banske i druge visoke dužnosti.
Vitez reda Zmaja
Najistaknutiji predstavnik plemićke obitelji zasigurno je bio Ivan Morovićki. Onovremene ga kronike opisuju kao okrutnog, mračnog i grubog čovjeka čija razaranja „…nisu zaboravili ni stari našega doba“. Vele da je bio čvršći od čelika, nije napustio zastavu na koju se zakleo, te nikada nije prekršio svoju odanost kralju.
Ivan je vrlo mlad postao dijelom političke scene, te je bio dobar i sposoban vojskovođa i ratnik. Ugled je stekao vjernošću kraljici Elizabeti Kotromanić i kćeri joj Mariji, a posebice njezinu mužu Sigismundu Luksemburgovcu za čiju se stranu odlučio u unutarnjim sukobima u Ugarskoj i Hrvatskoj. Iznimnu je hrabrost pokazao i u prvim bitkama protiv Osmanlija.
Bliskost kralja Sigismunda i Ivana, kao i njegov ugled u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, vidljivi su iz nekoliko događaja. Kralj je u prosincu 1408. godine ustanovio Viteški red zmaja. Red je prvobitno bio zadužen za zaštitu kraljevske obitelji cara Svetog rimskog carstva Sigismunda. Prvi razred vitezova činila su samo dvadeset četvorica velikaša, a Ivan je bio među njima. Time što su pripadali prvom razredu, ujedno su postali i kraljevim tajnim savjetnicima. Članovi reda nazivali su se drakonima, dok se u Hrvatskoj često koristi i naziv zmajonosci.
Kameni zmaj oko grba velikaša Morovićkih
Izvor: Wiki
Prvu provalu Osmanlija u Srijem uz nemale je žrtve Ivan zaustavio 1391. pobjedom u bitki kraj Manđelosa. Sudjelovao je i u bitki kraj Nikopola 1396., gdje je bio teško ranjen. U listopadu iste godine pobijedio je Osmanlije kraj Požege. Tijekom neuspjelog ugarskog pohoda protiv bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1415., Ivan Morovićki zarobljen je i odveden u Osmansko Carstvo.
Zapisi nam govore da su se u Pečuhu rujna 1416. godine sastali velikaši i plemići Vukovske i Baranjske županije radi dogovora oko otkupa zarobljenika. No, u tome nisu uspjeli: „Najodličniji vojvoda Ivan Morović ostao je barem preko četiri godine u turskom sužanjstvu, te je godine 1420. tek onda stekao slobodu kada je platio sam od svojega blaga otkupninu od 40. 000 forinta“, kažu nam izvori. Zapravo je otkupninu prikupila i isplatila Ivanova supruga Uršula, no ta se činjenica rijetko spominje.
Nakon povratka iz zarobljeništva Ivan je utvrdio mjesto Morović, te sagradio kaštele Šarengrad, Valpovo i Vukovar. Istodobno je osnovao i samostane franjevaca opservanata – Sv. Duha u Šarengradu i sv. Ladislava Kralja u Váriju.
Predstojnik kraljevske konjušnice
U pisanim se dokumentima utvrda “Zvezdanreve” spominje kao posjed plemićke loze Morovićkih 1364. i 1381. godine, a također i 1450. te 1484. godine.
Zanimljiv je i zapis Dionizija Švagelja, koji u svom djelu „Janus Panonius – Ivan Česmički“ spominje Zvizdan-grad, navodeći da je 1464. godine u njemu odsjeo oboljeli kralj Matija Korvin, prilikom svojih ratovanja dolinom bosanske rijeke Spreče.
Ta je mogućnost sasvim realna, znamo li da je tadašnji vlasnik utvrde Matijaš Morovićki bio istaknuti velikaš u vrijeme vladavine Matije Korvina. Nakon smrti svoga brata Ludovika, Matijaš je bio posljednji muški predstavnik loze. Naslijedio je titule, povlastice i posjede koje su stekli njegov djed Ivan zmajonosac i otac Ladislav. Od 1467. do 1469. bio je predstojnik kraljevske konjušnice (comes stabuli), a 1468. kralj ga je imenovao banom Mačve. Ban Matijaš obnašao je bansku dužnost do kraja svoga života, nakon čega je Mačvanska banovina ukinuta.
Osim toga, Matijaš Morovićki je bio oženjen Margaretom Szilágyi, bliskom rođakinjom kralja Matije Korvina. Matijaš je iznenada umro sredinom 1476. godine, s oko trideset godina života. Smrću bana Matijaša, koji za sobom nije ostavio potomaka, izumro je rod Morovića. Margareta nakon muževe smrti nije uspjela zadržati naslijeđene posjede, nego oni pripadoše kralju Matiji Korvinu, koji ih je potom razdijelio mnogim zaslužnim plemićima. Posjed Morović darovao je svome sinu Ivanišu, a Šarengrad plemićima iz ugarske obitelji Gereb.
Nestanak utvrde
Što se tiče Zvizdan-grada, čini se da je utvrda razrušena i spaljena u bitkama koje su se tu vodile polovinom 15. stoljeća, jer se nakon 1450. godine spominje tek selo Brod koje je ležalo uz tvrđavu, na obali Studve. Dokument iz 1484. godine navodi kako osim Zvizdan grada (odnosno Broda), pokraj Studve postoji još desetak manjih sela – čija imena su većinom do danas očuvana kao toponimi – a bili su posjedi Morovića. Tako primjerice danas još uvijek postoje „Brodske njive“, udaljene svega par kilometara južno od položaja utvrde.
Selo Brod spominje se još i 1570., na početku osmanske vlasti, no sada kao pustoselina, dakle raseljeno. Ponovnim dolaskom austrijskih vlasti u prvoj polovini 18. stoljeća Zvizdan grad u potpunosti nestaje s karti, a danas živi samo u lokalnom dijalektu kao Grac (Grad).
Arheološka istraživanja
Probna istraživanja arheologa Zavičajnog muzeja u Županji 2006. godine na lokaciji Zvizdan-grada utvrdila su da je ova stara utvrda ima bar tri arheološka sloja. Ovu grandioznu utvrdu branila su dva opkopa – jedan unutrašnji, koji je vrlo dubok i širok, pravilnog okruglog oblika, koji se na istočnoj strani spaja sa rijekom Studvom, i drugi vanjski koji je plići. Prvi je opkop širine 23 metra i dubine 10 metara, i tvori otočić kojega polukružno obuhvaća dužinom od 163 metra s triju strana i spaja se sa Studvom s dva kraka. Takvi veliki opkopi rađeni su znatno prije srednjeg vijeka, što govori o starosti ove utvrde, te daje naslutiti da se oko 10. st. više radilo o dograđivanju utvrde nego li o njezinoj izgradnji. Sama veličina opkopa upućuje na zaključak da je napravljen u vrijeme Rimljana. Ta antička fortifikacija možda je u vezi s postajom Saldis koja je ležala na rimskoj cesti kojom se prometovalo sa solju iz Bosne. Osim toga, na lokaciji je otkriven i velik broj fragmenata keramike koja pripada razdoblju Vučedolske kulture, što prve naseljenike ovog lokaliteta svrstava u razdoblje eneolitika.
Unutarnji opkop gotovo je cijele godine ispunjen vodom, ovisno o količini padalina i vodostaju Studve. U kišnom periodu često je poplavljena i okolna šuma. Otočić u središtu uzvišen je i nikada ne poplavljuje.
Foto: Gordana Ilić Ostojić
Vanjski je opkop udaljen od unutarnjeg 15 do 20 metara. Znatno je plići, manje pravilnog oblika i neujednačene širine. Za razliku od unutarnjeg opkopa, pod vodom je samo tijekom jačih kišnih razdoblja.
Na otočiću su i danas vidljivi lukovi koji su mahom prekriveni zemljom, i jedan zid koji je 11 metara dugačak i širok 1,2 metra, obzidan ciglom, a ispunjen izlomljenim kamenom, žbukom i ciglom. Ustvrđeno je da je zid zidan na ranijoj građevini drukčije strukture i drukčijeg načina izgradnje. Uz vidljivi zid postoje i obrisi drugih zidova i lukova prekriveni zemljom i lišćem. Otkrivena je i velika količina pepela i gareži sa vanjske strane zida, što daje naslutiti da su neki dijelovi građevine – možda krov ili gornji dijelovi građevine – bili izrađeni od drveta i da su izgorjeli, moguće u bitkama na tom području prije dolaska Osmanlija.
Zvjezdanova utvrda
U davna doba, u vrijeme haranja kuge, muškarac imena Ivan povede svoju braću na dalek put, s namjerom da pronađu novo mjesto za život, gdje neće biti bolesti ni neprijatelja. Ivan je putem pratio najsjajniju zvijezdu Sjevernjaču, pa ga zbog njegovog zagledanja u zvijezde prozvaše Zvjezdan.
Pristigoše u jednu gustu šumu, pa u tom kraju Zvjezdan i njegova braća odluče sagraditi novi dom. Zvjezdan je sebi sagradio kuću u srcu najgušće šume, ispod zvijezde Sjevernjače. Tu je nastalo najprije selo koje prozvaše Zvjezdangrad, a poslije je izgrađena i utvrda istoga imena.
Zvjezdanine suze
Druga legenda nastavlja priču: zid sa južne strane te utvrde Zvjezdangrad stalno se rušio, pa gospodar utvrde Nikola Zvjezdanić upita mudrace što bi tome moga biti uzrok. Zvjezdoznalac Ambrozije mu reče da u zid treba uzidati najljepšu djevojku u selu. Nikola se uplaši, jer je najljepša u selu bila njegova kćer Danica. Očajni otac ne posluša Ambrozija, a njegova se kći zbog tog neposluha pretvori u kamen.
No, tada Nikoli dođe pastirica Zvjezdana i ponudi se da nju uzidaju u zid, da tako spasi utvrdu Zvjezdangrad, a Danicu oslobodi od zle kobi. Tako i bi, a legenda kaže da od tada na mjestu ispod južnog zida postoji izvor čiste vode imenom Zvjezdanine suze.
Gordana Ilić Ostojić
