Vinkovčanina Davora Runtića ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Donosimo petu od tih priča, naslovljenu: Željko Živanović – Plavi Nula.

U povijesti ratovanja znano je da je najteže djelovati u okruženju, ali i u zaleđu neprijatelja. U obrani Vukovara na vrijeme je shvaćeno i primjenjeno djelovanje u neprijateljskom zaleđu. Mile Dedaković – Jastreb je slao male skupine kojima je bio cilj što više i što žešće napadati neprijatelja tamo gdje on to najmanje očekuje i gdje se najmanje nada. Koliko je to bilo točno i koliko je to izazvalo straha kod neprijatelja, najbolje pokazuje pismo jednog poginulog neprijateljskog vojnika iz Čačka, koji doslovno kaže: “Noći su nam najgore, privuku se kroz kukuruze pa pravo po nama. Samo mi je u glavi da se živ i zdrav vratim kući i da ponovno vidim moje”. Taj strah neprijatelja je normalan i prirodan, jer nema tog vojnika i te vojske koja se osjeća sigurnom na tuđem tlu. Otuda zadatak skupina koje šalje Dedaković, da one tu nesigurnost i strah povećaju i da, što su bliže Vukovaru, taj strah bude sve veći i veći.

Željko Živanović, poznat pod svojim ratnim imenom Plavi Nula, vrlo je često djelovao u takvim okolnostima izlazeći iz Vukovara kukuruznim putem preko Bogdanovaca, Nuštra i Vinkovaca, te okolo preko Nijemaca i Ilače do Tompojevaca, Sotina, Lovasa i Mikluševaca. Jedna od zadaća koju je dobio odnosila se na napad na neprijateljsku kolonu, koja je 19. rujna stigla do Šida i do Tovarnika. Riječ je o oklopno-mehaniziranoj Gardijskoj diviziji, najelitnijoj postrojbi jugovojske, koja je nekoliko dana prije cvijećem ispraćena iz Beograda.

Ta divizija je konačno trebala presuditi Vukovaru kako bi se mogao realizirati plan generala jugovojske Veljka Kadijevića da se dalje produži prema zapadnoj Slavoniji te Zagrebu i Varaždinu. Mještani koji su tada stali pred tu kolonu u Tovarniku i Ilači i koji su joj nanijeli velike gubitke učinili su to ne znajući koliko je to važno za sve ono što će kasnije učiniti Hrvatska vojska. Nije tu bilo nikakvog slučaja niti sreće, kako se to obično zna reći. Sve što se dogodilo ima svoje razloge i učinjeno je po svim pravilima ratovanja, ali i njihova potpuno kriva procjena išla nam je na ruku, što smo tu kod Tovarnika i Ilače maksimalno iskoristili. Teško je naći opravdanje za takvu glupost da se za dovođenje i uvođenje u borbu na tako malom prostoru tolike snage uvode samo jednom prometnicom i tek nekoliko tenkoprohodnih smjerova.

Zadaća koju Plavi Nula dobiva izravno od Jastreba jest da se angažira jedna satnija “Galebova” iz Iloka, odnosno pripadnika Prve brigade ZNG “Tigrovi”. To će učiniti 47 “Galebova”, predvođenih Draganom Basićem, mladićem iz Privlake kraj Vinkovaca. Dragan Basić i Plavi Nula će se dogovoriti s Jakobom Asićem i Josipom Gelemanovićem da zajedno s tridesetak-četrdesetak domaćih ljudi iz Ilače prihvate borbu.

Plavi Nula ima ukupno šestoricu ljudi i to je sve što se našlo tog trenutka u obrani Ilače. Toga dana, u subotu, 21. rujna, kada je kolona u Ilači stala zbog pogibije jednoga vozača teškog kamiona koji je za sobom vukao haubicu, Plavi Nula još nije u Ilači. On će stići malo poslije toga te će se s Draganom Basićem i Jakobom Asićem te Gelemanovićem dogovoriti o tome kako izvršiti udar na kolonu u Ilači. O tome Plavi Nula kaže: “To je bilo strašno. Gorjelo je nebo i zemlja. Ne može tu sada nitko ništa ispričati. To se ne može objasniti kao pojedinačni učinak, ja sam ono, ja sam ovo. Kada se počelo pucati, više se ne zna tko je tu što izbušio: što smo mi izbušili, a što su oni svojom vatrom. Kada je krenuo napad, tad smo se mi njima počeli ubacivati u vezu. Mi koji smo bili tu i ovi iz vukovarskog zapovjedništva, iz veze, Julije Novak i Miroslav Oljača, vikali su da su oni čelo kolone. Oni su glumili čelo kolone i rekli da ‚ustaše tuku‘, da ne mogu proći. Govorili su im da su ‚rastureni‘, da se moraju povlačiti i vraćati. Oni su unijeli zbrku u začelju kolone. Mi smo se ubacili u vezu ovima koji su tražili topničku potporu za njihovo čelo kolone samo što oni više nisu znali koji su njihovi prvi redovi. Počela je vatra, za koju ne mislim da je bila smišljena vatra, da unište svoja sredstva. Bila je to vatra zbog zbrke koju smo mi unijeli u njihove redove”. Bilo kako bilo, smatrajući da tako svojoj koloni na čelu probijaju put, tukli su topovi i višecijevni raketni bacači izravno svoju kolonu i to ostaje činjenica koju priznaje i neprijatelj. Poznat je slučaj dolaska oklopnog transportera pred Skupštinu Jugoslavije i prosvjeda zbog toga što su ih njihovi napali.

Plavi Nula vjeruje da je najvećim dijelom za to kriv strah, jer su se oni strašno bojali ZNG pa su se preplašili čim su vidjeli da se tu muvaju neki koji od glave do pete sliče vojnicima. Važno je znati da je ovima u neprijateljskoj koloni to bilo vatreno krštenje, a da su mnogi na hrvatskoj strani već prošli mnoge okršaje i znali što ih čeka.

Opisujući to jutro nakon borbe sa čelom kolone dužine pet do šest kilometara, Plavi Nula kaže: “Kad je svanulo jutro, kada smo mi prebrojali mrtve i pokupili oružje i izvukli haubice i ono što je čitavo, onda smo sjeli i dogovorili se što ćemo dalje”. Haubice, tri komada, izvukli su izvan sela, kada se gleda prema Tovarniku, lijevo. Tu je bila šljunčara koja je rađena za potrebe INA-Naftaplina i jedna mala udolina i bagremik koji ih je zaklanjao. Uz uništenu kolonu pokupili su 186 automatskih pušaka, pa se može tvrditi da je najmanje toliko njihovih izbačeno iz stroja. Toga drugog dana neprijatelj je otvarao topničku vatru po Ilači, ali to nije bilo ništa smišljeno. Padala bi gdjekoja granata pa se može reći kako je njihov cilj da hrvatsku stranu uplaše i drže u neizvjesnosti da bi mogao krenuti novi napad. Plavi Nula, Stipo Filipović – Vepar, Dragan Basić i njegov suborac Bećir, po dogovoru odlaze u Vinkovce i Vukovar javiti što se dogodilo i tražiti pomoć kako bi se mogli odhrvati ponovnom napadu neprijatelja. Stipo Filipović – Vepar ostat će u Vukovaru, a Plavi Nula, Basić i Bećir će furgon natovaren protuoklopnim sredstvima iz Vukovara voziti natrag za Ilaču. Bećir vozi furgon, a Plavi Nula i Basić su u «Corsi». Dolaze u Nijemce gdje im na kontrolnoj točki, na izlazu iz Nijemaca prema Ilači, kažu da je sve čisto, da su i neki prije njih prošli. Oni su ipak stari i iskusni branitelji i ne prepuštaju ništa slučaju. Do Ivanaca je zaista sve u redu. No tu je šljunčani put koji od Ilinaca iz Vojvodine vodi do Šidskih Banovaca. Taj put je južnije od ceste Vinkovci – Šid. Moralo se očekivati da će neprijatelj koristiti tu komunikaciju nakon što je doživio katastrofu na cesti Vinkovci – Šid kod Tovarnika i Ilače. Plavi Nula i Basić kažu Bećiru da zaustavi furgon, a oni će ići naprijed izvidjeti situaciju. Stavljaju furgon iza jednog zavoja, gdje ga se ne može primjetiti. Ako oni prođu, javit će Bećiru da i on krene. No, kada su prošli raskrižje šljunčara Ilača – Nijemci – Ilinci – Šidski Banovci i izašli na ravni dio puta jedan neprijateljski transporter otvara vatru na njih. Plavi Nula naglo koči i okreće natrag te juri punim gasom. Skreću na jednu leniju kuda su prolazili tenkovi i uspijevaju pobjeći. Pričekat će večer a onda uništiti transporter, koji im je smetao, i ući s teretom u Ilaču.

Valja naglasiti da je toga dana, u nedjelju, 22. rujna 1991. godine, Ilača obranjena i da je bilo logično činiti isto što i Plavi Nula i Basić te ono što im zapovijeda Dedaković iz Vukovara. Trebalo je tražiti nekoga tko će ranjenoj zvijeri nanijeti još više gubitaka, kako bi što manje neprijatelja moglo doći u napad na Vukovar i Vinkovce. U Vukovaru se držalo da treba stvoriti crtu obrane Nijemci – Ilača – Ilok. Znači od Bosuta do Dunava. Ako tu nisu bile realne mogućnosti da se neprijatelja zaustavi, bile su realne mogućnosti da se neprijatelja zadrži. Obećanja koja su dobili Basić i Plavi Nula ostala su samo obećanja, jer pomoć nije došla. Ta situacija će potrajati tri dana, a za to vrijeme južno od Ilače polako se prebacivala neprijateljska tehnika prema Šidskim Banovcima i dalje prema Vukovaru. Još čekajući pomoć, dvojac Plavi Nula i Basić se odlučuju za još jedan odlazak u Vinkovce i Vukovar. U Vinkovcima nisu uspjeli, no u Vukovaru dobivaju sredstva koja voze za Ilaču u dva kamioneta TAM. Dolaze u Nijemce, no tu im ne daju dalje tvrdeći da je Ilača izgubljena i da nema više svrhe ići tamo. Preporučuju da sva sredstva ostave u Nijemcima, jer bi to sve u Ilači moglo biti zarobljeno. Oni prihvaćaju taj podatak, ali ipak odlaze u izviđanje prema Ilači te utvrđuju da su od strane željezničke postaje Ilača u Ilaču ušli tenkovi i oklopni transporteri. ZNG iz Iloka i branitelji Ilače uglavnom su se povukli prema Lovasu i Iloku. U ta tri dana dok su vođene silovite borbe za Ilaču branitelji su prebacili jedan tenk u Lovas, a jedan tenk i jedan transporter u Nijemce. Plavi Nula i Dragan Basić će tada ponovno put Vukovara, gdje će izvijestiti Dedakovića o svemu što se događa.

Formirat će ponovno skupinu od pet – šest branitelja sa ciljem da se ona vrati u zaleđe te da i dalje pravi probleme neprijatelju. Dragan Basić kupi svoje “Galebove” koji su u Vukovaru, a Plavi Nula mu daje Tihomira Skeledžića za vodiča do Iloka. Vodič će biti i još jedan branitelj iz Nijemaca, koji će im doći pomoći u Ilok. Poginuo je u Nijemcima dva dana nakon povratka iz Iloka. Doći do Nijemaca od Iloka više nije lak zadatak jer je područje od Nijemaca do Iloka, a to znači od Bosuta do Dunava, prepuno neprijateljskih vojnika i tenkova. Samo iznimno hrabri i sposobni uspijevali su se kretati tim područjem i naravno oni koji su dobro poznavali teren. Taj je teren, iako je ravničarski, zbog šuma i visokih kukuruza, ali i zbog područja ispresijecanog surducima i kanalima, davao je tada mogućnost gerilskog otpora. U to vrijeme neprijatelj još uvijek ne kontrolira Ilok, Šarengrad, Bapsku, Mohovo, Lovas, Čakovce, Tompojevce, Mikluševce i Bokšić. Međutim, branitelji tih mjesta su slabo povezani i imaju različit pristup obrani i pružanju otpora. Južno od ceste Vinkovci – Šid, branitelji još drže Đeletovce, a na samoj cesti Stare i Nove Jankovce. U Đeletovcima postavljaju ježeve i tako prave zapreku za ulazak u Đeletovce. To je učinjeno 27. rujna u vrijeme kada se vodila teška borba za obranu Starih i Novih Jankovaca. Ovaj problem kod Đeletovaca koji ima neprijatelj u uvlačenju snaga u borbu navodi ga ponovno na skretanje, odmah iza Šidskih Banovaca, prema Bokšiću, Berku i Negoslavcima. Uz uznemiravanje neprijatelja kada je god to moguće, Plavi Nula i njegova mala skupina pomagati će pri izvlačenju civila, koji su se nakon zauzimanja njihovih mjesta našli u teškom položaju. Redovito bi ih dopratili do Nijemaca te se ponovno vraćali u područje zahvaćeno borbama i okupacijom. Tako će to trajati do potkraj rujna, odnosno do samog početka listopada. O tome Plavi Nula kaže: “Te su noći Marinci pali, a Cerić se još držao. Došao sam do zadnjeg punkta u Ceriću i pitao kakve su prognoze. To se uvijek pitalo. Može li se proći, je li netko prošao i što su vidjeli i što su rekli ovi koji su prošli. Oni kažu da cijelo popodne nije nitko došao iz Vukovara. Kako su moji ušli dan ranije, ja sam bio sam u vozilu ‘Lada Niva’ koju smo zarobili kod Jelaša od novosadske teritorijalne obrane kad smo presreli jednu njihovu kolonu, koju smo uništili. Kada sam sve čuo, odlučio sam proći i uspio sam uz maksimalan oprez i koristeći se sporednim poljskim putevima”.

O svom djelovanju u zaleđu neprijatelja kaže: “Veliki broj ljudi ne zna moje ime i prezime, ostalo je samo – Plavi Nula. Veliki broj ih nikad više nisam sreo, a ima slučajeva da – kada o tome razgovaramo, kažu: ‘Bio je tu neki Plavi Nula, e da smo njega slušali, moglo je možda biti i drukčije’”. U nekim mjestima još uvijek je bilo razmišljanja, ako mi vojsku ne diramo, neće ni ona nas. No u svakom mjestu su postojale veće ili manje skupine, koje su znale da je jedini izlaz pružanje otpora. Od takvih je Plavi Nula imao namjeru stvoriti udarne skupine iz svih tih sela, koje bi u istom trenutku udarile na više mjesta te izazvale pomutnju u redovima neprijatelja. U tim akcijama oni bi otimali oružje od neprijatelja i tako širili osnovicu za otpor. Njihov je tajni naziv – za područje oko Mikluševaca, Bokšića i Tompojevaca – “Veprovi”. Tako je Vepar 1 – Plavi Nula, Vepar 2 – Tihomir Kovačić, Vepar 3 – Stipe Đurković itd.

Na tom će se prostoru najdulje zadržati Stipe Filipović – Vepar. No, dok su “Veprovi” bili za borbu, pojedinci su pregovarali i doveli vojsku u ta sela. Zato u selima oko Lovasa, Tompojevaca, Mikluševaca pa do Bapske i Šarengrada pravog otpora nije ni bilo kao u Tovarniku i Ilači. O tome što je sve moglo biti govori najbolje činjenica da je skupina sa Stipom Filipovićem i pokojnim Zdenkom Mujkićem Mujom, ostala u šumi Jelaš spremna da djeluje sedam dana i nakon predaje Iloka i okolnih mjesta. Kada je bilo očito da je sve uzaludno, oni su se probili iz okruženja uz krajnji rizik, stigli u Nijemce te se stavili na raspolaganje Mili Dedakoviću u Operativnoj skupini Vukovar-Vinkovci-Županja. Plavi Nula ostat će do kraja u Vukovaru otkuda će se probiti u Vinkovce, što je poznato iz njegove prve priče objavljene u knjizi “Tako smo branili Vukovar” a oba dijela njegove priče zabilježio sam u vrijeme njegovog djelovanja u 124. Vukovarskoj brigadi u Vinkovcima u ljeto i jesen 1992. godine.

Željko Živanović je Hrvat iz Srijema, koji je srednju školu završio u Srijemskoj Mitrovici a Kemijsko-tehnološki fakultet u Novom Sadu. Bavio se ozbiljno judom u Njemačkoj a otuda, gdje je kupio i oružje, dolazi braniti Vukovar.

U razgovoru o proboju, Plavi Nula kaže: “Cijeli dan 17. studenoga još smo se borili; ja sam mislio da grad neće pasti, ali toga dana u 22 dana donesena je odluka o proboju. Ja sam htio čekati još do sutra, no uvjerili su me da se nema što čekati”. Gotovo svima s kojima razgovaram zajednička je duboka vjera da se mogu obraniti i uglavnom su očekivali da će se nešto dogoditi i da će stići pojačanje. Kreću 18. studenoga u 1 sat i 15 minuta a nalazili su se u području tvrtke “Metalac”. Željkova se jedinica već raspala; on je već ranije rekao neka idu oni koji se više neće boriti. Neki su otišli već između 11. i 17. studenoga s MUP – om. Plavi Nula kaže: “Ostalo nas je dvadeset. Ja sam svakome rekao da je odluka na njihovoj savjesti. MUP je 11. studenoga izašao prvi i moja prva skupina, njih osam. Od toga dana svakodnevno se odlazilo u smjeru Vinkovaca. No, još smo 17. studenoga zaustavili četnike da ne dođu do Radničkoga doma jer tada Osa i drugi sa svojima ne bi mogli izaći iz tog dijela Vukovara.

Davor Runtić (1941.) je jedan od najplodnijih pisaca knjiga o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Pisanje temelji na osobnom iskustvu i istraživanju koje traje od 1991. godine, kada je djelovao kao ratni izvjestitelj i glasnogovornik Mile Dedakoviće – Jastreba i Vinka Vrbanca. Poslao je u Hinu više od 5.000 vijesti o Vukovaru, Vinkovcima, Županji, Đakovu i bosanskoj Posavini, te mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.