Prema Svjetskom ekonomskom forumu, rizik broj jedan s kojima će se društva suočavati u sljedeće dvije godine su dezinformacije. Obzirom se ove godine održavaju ključni izbori u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i mnogim drugim državama, u skoroj budućnosti možemo očekivati poplavu političkih dezinformacija.
Dio takvog materijala distribuira se s pomoću plaćenog oglašavanja na društvenim mrežama, no u velikom je dijelu širenje lažnih vijesti posljedica postupaka pojedinih korisnika društvenih medija.
Mnogi ljudi dijele političke vijesti na internetu, a zbog količine vijesti koje kolaju internetom neizbježno je da su neke od njih lažne. Neki ljudi iskreno vjeruju da je priča istinita i greškom je dijele dalje. Istraživanje portala ChannelNewsAsia.com otkrilo je kako je oko 20 % izjavilo da su podijelili priču za koju su kasnije saznali da je neistinita.
U istom istraživanju jedna od 10 ispitanih osoba priznala je da je dijelila političke informacije za koje je u to vrijeme znala da su neistinite.
Zašto bi ti ljudi namjerno širili laži? Žele li namjerno nanijeti štetu nekome? Ili možda misle da ih je prihvatljivo širiti jer podupiru ideje kojih se čvrsto drže i koje bi “mogle biti i istinite”?
Portal ChannelNewsAsia.com istraživanjem je utvrdio da se neki ljudi ponašaju asocijalno kada su u pitanju lažne vijesti – namjerno ih dijele kako bi postigli neki osobni cilj, čak i ako to podrazumijeva napadati druge ljude ili pokušavati njima manipulirati.
Takvo dijeljenje lažnih vijesti može se iskoristiti, na primjer, za utjecaj na politička stajališta ljudi, bilo podržavanjem neke klevetničke kampanje protiv političara ili jačanjem političareve moći.
Čini se da se pojedinci koji su vođeni tim motivima ne zabrinjavaju time jesu li vijesti koje dijele istinite ili lažne, a dijeljenje takvih vijesti mogu gledati kao na sredstvo manipulacije. U najmanju ruku, ti ljudi ne mare za štetne učinke svojih postupaka.
Iako samo manji postotak ljudi dijeli lažne informacije, s obzirom na golemost i doseg platformi društvenih medija, lažne vijesti mogu se proširiti poput šumskog požara. Ta činjenica ljudima otežava dobivanje vijesti kojima mogu vjerovati, te ih navodi da vjeruju u stvari koje jednostavno nisu istinite.
Isto istraživanje je otkrilo da su neki od ispitanika dijelili lažne vijesti jer su mislili da su smiješne. Drugi bi dijelili dezinformaciju kako bi naglasili da je lažna.
Neki ljudi dijele političke vijesti – istinite ili lažne – s najboljim namjerama. Čini se da dijeljenje lažnih vijesti vide kao način da svijet učine boljim. “Dobri” razlozi za dijeljenje mogu odražavati želju da se zaštite drugi (na primjer, upozoravajući ih na potencijalne opasnosti), da se ljudi potaknu da “učine pravu stvar” ili čak da postanu društveno ili politički angažirani.
Pojedinci dijele lažne vijesti kao ilustraciju, ističući pri tome da je određena priča lažna. Nažalost, i takvo dijeljenje znači da se lažna vijest širi i dalje.
Ljudi mogu imati snažne reakcije kada vide prijatelja ili člana obitelji kako dijeli materijal za koji znaju da je neistinit. To nije veliko iznenađenje jer se dezinformacije oslanjaju na negativne osjećaje – priče koje nas čine emocionalnima (na primjer, tako što nas plaše) postaju viralne.
Dijeljenje lažnih vijesti, čak i kada se radi s najboljim namjerama, može imati implikacije koje nadilaze osobne ciljeve dijeljenja. Kada dobronamjerni pojedinci izlažu druge dezinformacijama kako bi te dezinformacije razotkrili, potencijalno riskiraju neželjene političke posljedice kao što je sve veća cinična percepcija izbornih kampanja i političara.
Jedan od načina da se smanji ovaj rizik i podrži borba protiv dezinformacija je slijediti smjernice o tome kako prijaviti lažne priče, na primjer označavajući ih kao lažne na samome izvoru objavljivanja.
Gordana Ilić Ostojić
