VUKOVAR, Od prvoga dana mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja pitanje obrazovanja jedno je od gorućih pitanja ovoga dijela Hrvatske, a posebno Vukovara. Prije 20 i nešto godina bilo je, po mnogima, logično i normalno da uslijed posljedica rata i svega što je on donio djeca hrvatske i srpske nacionalnosti idu u odvojene razrede. U nekim školama išli su i u odvojene smjene tako da se uopće nisu mogli susretati. Radi Domovinskog rata Erdutski sporazum je podrazumijevao i petogodišnji moratorij na nastavu hrvatske povijesti u odvojenim školama za djecu pripadnike srpske nacionalne manjine i to 1998. godine do 2003. godine. Danas, dvadeset i nešto godina poslije mirne reintegracije, a poslije najava gradonačelnika Vukovara Ivana Penave o zajedničkim školama roditelji djece i jedne i druge nacionalnosti pažljivo osluškuju što će reći politika. Pri tome i jedni i drugi su svjesni da će politika biti ta koja će odlučiti što će i kako biti pa tako i na koji način će se nastava odvijati. Isto tako oni na različite načine gledaju na mogućnost zajedničkih škola u Vukovaru na čemu insistira Penava.
„Mislim kako je to odavno trebalo biti i to prije svega radi budućnosti djece i samoga grada. Hrvatski i srpski jezik su toliko slični tako da nema potrebe za odvojenim školama. Dodatna nastava, za one koji žele, mogla bi se organizirati ili poslije redovnih sati u školi ili u drugoj smjeni“, kaže Krunoslav Vidić.
Dodaje i kako bi u svemu tome veliku ulogu trebali imati Grad Vukovar i same škole, odnosno zaposleni u školama. Svakako da je pri tome, po riječima Vidića, ključna uloga roditelja.
„Ako djeca, bez obzira na nacionalnost, mogu zajedno ići na natjecanja, igrati u raznim klubovima, izlaziti po kafićima, družiti se onda mogu i zajedno biti u školi. Nije normalno da budu u odvojenim razredima, a kada dođu kući zajedno se igraju na igralištima. Na žalost, sve je to politika i politika će biti ta koja će donijeti konačnu odluku“, kaže Katica Matić.
U isto vrijeme dio roditelja djece smatra kako je sadašnji model obrazovanja trenutno najbolji te da bi sve drugo vodilo gubljenju identiteta djece srpske nacionalnosti i asimilaciji. Pri tome ukazuju i na zakonske odredbe koje omogućuju ovakve modele školovanja za pripadnike manjina i to ne samo srpske nego i nekih drugih koje se ne spominju.
„Djeca zapravo idu zajedno u škole s tim da idu u odvojene razrede. Oni koji će se družiti družiti će se i ovako i onako tako da ne vidim razloga za spajanjem razreda. Nitko ne govori na koji način bi se onda provodila nastava za djecu srpske nacionalnosti, kako bi i kada učili ćirilicu i srpski jezik, učili o povijesti, književnosti… Uostalom, što će biti s viškom zaposlenih u školama gdje mislim i na Hrvate i na Srbe? Puno je tu nedorečenih stvari. Imam dojam kako je ovo, posebno jer se radi o stvari o kojoj odlučuje Sabor, obično kupovanje prostora u medijima“, mišljenje je Dragana Milovanovića.
Za spajanje razreda nije niti Anđelka Pejić, inače novinarka Radio Dunava, koja kaže kako ovakav model školovanja donosi njegovanje kulture, identiteta kao i da je potrebno da se zna tko si i što si.
„Kada će djeca onda učiti o svojoj povijesti, čitati knjige iz srpske književnosti i slično? Govori se o dodatnoj nastavi iako svi znamo da nitko ne želi ići dodatno u školu ako ne mora. Ukoliko dođe do zajedničkih razreda za dvije generacije doći do asimilacije“, smatra Pejić.
Dodaje i kako hrvatska zajednica u Vukovaru također nije za zajedničke škole i da su vukovarski Hrvati ti koji ne bi dozvolili da im se djeca druže s djecom „agresora“ ili da im u školama predaju profesori Srbi. Postavlja i pitanje zašto bi Vukovar bio izuzet od zakona koji vrijedi u ostatku Hrvatske kada je riječ o obrazovanju. Govoreći na ovu temu Pejić kaže i kako svake roditelji mogu birati po kojem modelu obrazovanja žele da njihova djeca pohađaju nastavu kao i da roditeljima djece srpske nacionalnosti nitko ne brani da upišu svoju djecu po hrvatskom programu.
„Dobar dio hrvatske zajednice bio je protiv ćiriličnih ploča u gradu, a sada bi po toj zamisli trebalo da njihova djece sjede u istim razredima s nekim tko priča ili piše tako. Sve u svemu mislim kako je trenutačni model školovanja najbolji za Vukovar i za sve njegove građane. Uostalom to je nešto što se ne mijenja svake godine nego se takvi zakoni i odluke donose na duži period bez obzira na želje gradonačelnika, načelnika ili župana“, zaključila je Pejić.
Tekst je potican sredstvima u sklopu projekta Novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
AUTOR: Nikolina Bradarić
