Disciplina, kondicija i poštivanje visinske bolesti najlakši je način za ispenjati vrh preko 5000 m, kaže vukovarski alpinist Igor Mihelić, član Hrvatskog planinarskog društva “Vučedol” iz Vukovara koji se u prošli četvrtak s još četvoricom planinara iz Hrvatske i dva vodiča iz Irana uspeo na Damavand, vulkansku planinu smještenu u sjevernom Iranu.
Vrh Damavand sa svojih 5671 m ujedno je i najvišivrh Irana i Bliskog Istoka, te je ujedno i najviši vulkan Azije.
Donosimo osobni osvrt Igora Mihelića na Damavand uz nekoliko fotografija samog uspona koje nam je Igor ustupio.
Na 3020 m u kampu, te odrađene aklimatizacije do 3500 m, na spavanje smo pošli uz puno smijeha i šale na račun mister Bina i njegovog planinarenja, te se još jednom uvjerili da ti za sreću i veselje doista netreba luksuz. Narednog dana startali smo prema kampu na 4200 m. Polako smo dobijali na visini, dok su nam koraci bili sve sporiji. Visinska se primjetila na svakom od nas iako smo uporno tvrdili da se osjećamo super. Dolazak podno snijega, hladnoća koju osjećamo te utjecaj visinske bolesti mijenja nam raspoloženje. Svjesni smo da najteži dio tek slijedi, dodatnih 8 sati hoda do vrha te novih 1450 m visinske razlike koja je pred nama, pa onda još i spuštanje nazad do kampa. Ispred nas je novo jutro, zadnji aklimatizacijski uspon do 4800 m pred sutrašnji završni uspon. Doručak je u skladu s visinom na kojoj se nalazimo: lepinja (Nan) koja mijenja kruh, malo pekmeza, malo sira i crni čaj…..mislim se kako s ovim kući ne bi mogao ni dva reda kukuruza okopati, a kamoli ispenjati preko 5000m, a uz to još za popodne najavljuju i snijeg. Budimo se u 4 sata ujutro, mislim da sam nešto odspavao, ali zapravo nema tu nekog pravog sna. U 5 i 15 spremni ispred doma, slikamo se i krećemo. Vjetar puše s vrha prema nama i nosi miris sumpora. Sumpor je zapravo cijelo vrijeme prisutan, jer na vrhu konstantno izbija oblak sumporne pare. Oko 9 h prelazimo 5000 m. Koraci su sad doista usporeni i teški. Nedostaje zraka. Pravimo malu pauzu, ali miris sumpora sve je jači, te nas tjera na hodanje. Uz stazu sve je više onih koji sjede i drže se za glavu – visinska. S njom nema šale. Nama ide dobro. Kamran, naš vodič, koji je ujedno i član iranskog nacionalnog planinarskog tima govori da imamo izvrsno vrijeme uspona za sada. Promatram svoje noge koje se jedva kreću, glava me boli od sumpora. Znate kako boli kad se napijete vina sa puno sumpora, e a ovdje je to isto tako samo što se napijete sumpora bez i malo vina. Pita me Parastu: “Možeš li Igore?” Ma šta mogu li, krepan sam i ne mogu, ali svi hodaju pa hodam i ja, a onda se dosjetim one slavonsko-srijemske i na 5300 m zamolim ju za ples. Takav odgovor nije ocekivala, ali se brzo izvukla i rekla na vrhu ćemo plesati. Na 5500 m radimo zadnju pauzu jer je na vrhu previše sumpora. Kamenje je bijelo žute boje, a naš uspon doista sve teži i teži. U jednom trenutku Parastu govori da imamo još 2 minute, i doista pred nama se uskoro ukazuje grotlo vulkana koje je prekriveno snijegom. Na vrhu smo, suze radosnice vide se na svakome od nas. Grlimo se i smijemo. Prilazim do Parastu i ponovo molim za ples. U tom trenutku se na vrhu Damavand vjerojatno po prvi put zaplesala i zapjevala ona dobra: “Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade….”. Pet hrvatskih planinara: Majda, Edita, Vesna, Dražen i Igor ostvarili su svoj san i posjetili krasan Damavand.
