Mirka Nikolaševića sam upoznao puno prije rata i to upravo zbog nepravde koju je komunistička vlast činila njemu i zbog toga što je on bio toliko uporan da se suprostavi. Rođen je u Đakovu 26. listopada 1933. godine a kako je profesijom bio Željezničar odlazio je na službu tamo gdje su ga slali pa tako dobiva posao šefa Željezničke postaje Borovo. Sve njegove ambicije su bile, da tu u svom poslu ostavi traga, no vrlo brzo je shvatio da su sve priče o suživotu i razumjevanju među ljudima raznih nacinalnosti obična farsa. Kada je dolazio u Vinkovce i susretao se sa kolegama u jednom od največih željezničkih čvorišta u ovom dijelu svijeta, u Vukovaru je bilježeno da je išao na dogovore sa ustašama. Znam mnoge Hrvate koji su u to vrijeme imali isti tretman i da su u komunističkom Vukovaru označeni kao neprijatelji samoupravnog socijalizma i bratsva i jedinstva naših naroda i narodnosti.
Poput mnogih Hrvata koji su 1971. digli glavu te se usudili učlaniti u Maticu hrvatsku javno izražavajući svoje hrvatstvo i podupirući promjene u komunističkom jednoumlju, i Mirko Nikolašević je to morao platiti. Mirko je zbog članstva u Matici hrvatskoj, što je u Vukovaru bio puno veći grijeh nego u drugim krajevima Hrvatske, ostao bez posla, a supruga Đurđica je jedva sačuvala posao blagajnice na Željezničkoj postaji Borovo. Sudac vukovarskog općinskog suda Ante Zeljko koji se nakon domovinskog rata ukrcao na pobjednički vlak i sjeo ponovo u fotelju sudca, “u ime države i naroda” kaznio ga je novčanom kaznom, a bez posla je ostao jer je tobože radio protiv te države i naroda. Žalio Nikolašević se na višim sudskim instancijama pa ga je Vrhovni sud Hrvatske vratio na posao. Nakon što je 14 mjeseci bio bez posla, sudsko rješenje će ga vratiti na staro radno mjesto šefa Željezničke postaje Borovo. Supruga Đurđica o tome kaže: “Mi smo od 1971. do 1991. živjeli u izvanrednom stanju.” Ovo zapravo nije jedini primjer u Vukovaru koji je bio ogledni poligon “bratstva i jedinstva” i monolitnosti samoupravnog socijalističkog sustava, naravno uz uvjet da glavnu ulogu u svemu imaju Srbi. Današnji naraštaji mladih ljudi koji žive ovdje na hrvatskom istoku jedva da o ovome nešto znaju. Bilo je to vrijeme kada su mnogi vukovarski Hrvati mogli na posao jedino u obližnjim Vinkovcima, jer je – u jugoslavenskom Kombinatu gume i obuće “Borovo” – od tridesetak raznih direktora, tek jedan bio Hrvat. Prosperitet na vodećim i političkim funkcijama su mogli ostvarivati samo Srbi ili pak osobe iz mješovitih brakova.
Supruga Đurđica kaže: “Mirko je vrlo rano ostao bez majke, a njegov otac se oženio mojom tetom. Uskoro mu je umro i otac, a moja teta se brinula o četvero djece koje je ostalo. Svakog ljeta sam dolazila teti u Đakovo iz Zagreba i tako sam vrlo rano upoznala Mirka; znali smo se gotovo od djetinjstva.” Mirko će se oženiti Đurđicom 27. srpnja 1958. kada je njoj bilo 17 godina. Sljedeće godine rodio im se sin Mladen, a 1961. Oliver. Mirko i Đurđica radili su na Željezničkoj postaji Borovo, a Mirko je bio poznat po mnogim inovacijama vezanima za željeznicu. Tako je na pruzi Borovo-Borovo Selo bio instaliran njegov sustav automatskog uključivanja akumulatora u slučaju nestanka struje. Ovaj izum za osvjetljivanje koji je zamijenio dotadašnje petrolejke donijet će Mirku posebno priznanje željezničara. Još jedna sposobnost koju je imao Mirko bila je da je on bio izvanredan vezist i da je željeznička postaja Borovo bila izuzetno važna za uspostavljenje veze među beaniteljima.
Od samog početka demokratskih promjena Mirko se uključio punim srcem i velikim zanosom. Bio je među onima koji su osnivali ogranke HDZ-a i koji se nije žalio radeći na pripremi prvih višestranačkih izbora, zagovarajući promjene koje su na vidiku. A kad su te promjene nastupile, nisu bile po volji mnogih u Vukovaru, a posebice ne u susjednom Borovu Selu i Bršadinu. Mirko je bio duboko svjestan da će se morati boriti i drugim sredstvima, a ne samo političkim, za prava Hrvata i za njihov normalan život u Vukovaru. Razmišljat će od samog početka kako pomoći u obrani.
Kada je postalo jasno kamo sve ide, Mirko Nikolašević u Željezničkoj postaji Borovo postavio je radiopostaju i svojevrsni prislušni centar iz kojeg će danonoćno slušati drugu stranu. Mnoge korisne informacije o neprijatelju, ali prije svega o kretanju, rasporedu i dolasku njihovih novih snaga. Neprijatelj se u svojoj umišljenoj veličini često koristio otvorenim vezama i primitivnim šiframa, pa ga nije bilo teško razumjeti. Ipak, ono što je radio Mirko Nikolašević bila je nevjerojatna upornost slušanja druge strane. Kao i drugi vukovarski vezisti, često se ubacivao u neprijateljski sustav veza o čemu njegov suborac, genijalni Julije Novak, kaže: “Nazvao me Brko i rekao da na 150, malo jače gore, ima nešto zanimljivo. Okrenuo sam to i čuo neko dovikivanje. Onda sam shvatio da je to tenkovska kolona koja je prije dva dana krenula iz Beograda.” Rezultat ovoga bilo je ubacivanje u tu kolonu vješto prilagođujući govor srpskom. Uspjet će uvjeriti neprijateljske tenkiste da je riječ o besmislu njihova pohoda na Vukovar, jer su svi prije njih stradali, kao i u to da pripadnici ZNG bacaju preko neprijateljskih tenkova žice dalekovoda pa da ih visoki napon tali. Među neprijateljskim tenkistima zavladao je toliki strah da ih je teško bilo nagovoriti da krenu dalje od Šida.
Ono što je nezaobilazno u djelovanju Mirka Nikolaševića Brke jest prenošenje informacija među braniteljima u trenutku kad je bilo kritično. Tako ga je Mato Vulčik nazvao motorolom tražeći pomoć jer je u Vinogradskoj ulici kritično, a Brko će to odmah javiti Blagi Zadri. Tako je bilo bezbroj puta. Ivica Lukić Zolja, po mišljenju mnogih jedan od najboljih za navođenje topničke vatre po neprijatelju, za Mirka Nikolaševića kaže: “Bio nam je iznimno koristan i pouzdan; znali smo da će svaka nužna informacija biti prenesena i da se ne će uzalud trošiti granate.” Nasljednik Blage Zadre na mjestu zapovjednika obrane Borova Ivo Kovačić često je isticao važnost i ulogu Mirka Nikolaševića u obrani Borova Naselja i Vukovara.
Kad je Borovo Naselje palo, 20. studenoga 1991., Mirko Nikolašević je zarobljen, a nakon pokušaja da se proda hrvatskoj i svjetskoj javnosti agresorova istina, on će hladno izjaviti: “Ne bi se to moglo reći baš tako.”
Proći će logor u Srijemskoj Kamenici i Srijemskoj Mitrovici i provesti u samici šest mjeseci uz teško mučenje i suđenje pred Vojnim sudom u Beogradu, koji će ga osuditi na doživotni zatvor. Razmijenjen je u velikoj razmjeni 14. kolovoza 1992. Unatoč svemu, on će imati planove i vizije kako i što učiniti s Vukovarom, kada se tamo, kako je govorio, uskoro vrate. Na konstituirajućoj sjednici grada Vukovara 18. travnja 1993. bit će izabran za prvoga gradonačelnika grada Vukovara. Stizao je na sve strane gdje su živjeli prognani Vukovarci, a takvih je mjesta u to vrijeme bilo 160. Na jednom takvom putovanju, u prometnoj nesreći, izgubio je život. Poginuli su toga 13. listopada 1993. s njim kod Moravica i njegovi suborci i logoraši Martin Sablić i Ivan Matan, oba članovi Gradskoga poglavarstva Grada Vukovara.
