….Dakle, vratimo se osnovnoj temi ove priče u vrijeme kada su se zločini tzv. JNA dogodili a najvažniji dio je masovna grobnica nazvana po VUPIK-ovoj farmi Ovčara. Kako sam 1994. godine objavio svoju knjigu “Tako smo branili Vukovar”, a bila je to u to vrijeme moja četvrta knjiga, u kojoj sam objavio priču i svjedočenje Dragutina Berghofera o tome kako je preživio Ovčaru, Mile Dedaković – Jastreb je kada su mu se obratili haaški istražitelji njih uputio na mene.
Moram dodati da je ta moja knjiga “Tako smo branili Vukovar”, bila u to vrijeme najčitanija knjiga u Hrvatskoj, a i danas dvadeset i devet godina nakon izlaska ima onih koji je traže no mi već dugo vremena te knjige nemamo. Kada je rukopis bio gotov dao sam ga na lekturu Mili Maslaču, a on je rekao da bi bio bolji naslov ne Kako nego Tako i kako je to bilo zaista bolje ja sam njegov prijedlog odmah prihvatio. Treba reći i to da se u potpunoj tajnosti već u jesen 1992. godine u Zagrebu dogodio sudbonosni susret dr. Clyde Snowa i Zdenka Novaka koji je uspio pobjeći sa stratišta i bio dragocjeni svjedok. Važno je znati da su UN osnovale komisiju za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije na čelu koje je bio Poljak Tadeusz Mazowiecki a dr. Clyde Snow član. Republika Hrvatska je več imala ekspertnu komisiju na čelu koje je bio dr. Ivica Kostović i nakon razgovora što bi bio prioritet i od čega početi dogovoreno je da to bude lociranje i otvaranje istrage o najtežem zločinu u domovinskom ratu a taj je bez svake sumnje onaj koji se dogodio na Ovčari.
Kako sam obavio niz razgovora sa onima koji su preživjeli tragediju Vukovara Mile Dedaković – Jastreb je nakon što su istražitelji kontaktirali njega njih uputio na mene. Prvi od istražitelja koji mi se javio bio je John Clint Williamson koji je bio veleposlanik SAD-a za ratne zločine a odluka da ga povežem sa Dragutinom Berghoferom bila je presudna za uspjeh u podizanju optužnice protiv Slavka Dokmanovića, predsjednika skupštine općine Vukovar, odnosno gradonačelnika grada Vukovara, kako je on sam volio da ga se zove. Svi naši susreti razgovori su me uvjerili da je riječ o čovjeku kojemu je izuzetno stalo da se istraži sve što se dogodilo u agresiji Beograda i tzv. JNA na Hrvatsku i da krivci budu privedeni pravdi. Kod sve trojice ljudi koji su glavni akteri ove priče je visoka profesionalnost i rijetko viđeni entuzijazam i svaki novi napredak u istrazi bio bi mi diskretno prenešen.
Dragutin Berghofer je svakako onaj čovjek koji je bio spreman surađivati a očito je da Bog uvjek za svaki zločin ostavi nekoga da ostvari staru narodnu mudrost po kojoj se: “Zqklela zemlja raju da se tajne sve saznaju.” Opisao sam ga u svojoj spomenutoj knjizi kao čovjeka kome je uvijek osmjeh na licu no ja sam znao da on u dubini svoje duše ima teški teret svega onoga što je vidio i doživio i žalost za svakim od onih koji nije imao sreće da preživi jedan od najvećih zločina u našoj suvremenoj povijesti. Odluka ovog tima istražitelja da istraže zločin učinjen nad ranjenicima Vukovarske bolnice i pronađu one koji su odgovorni i koji su planirali i izvršili zločin na Ovčari, poljoprivrednom dobru nedaleko Vukovara bila je čvrsta no počinitelji su nalazili razne načine da sve prikriju.
Vratimo se ponovo Dragutinu Berghoferu vrhunskom tapecireru – dekorateru namještaja čije su usluge trebali i cijenili mnogi poznati Vukovarci a priča o njegovoj vještini proteže se do Iraka gdje je njegove majstorske usluge trebao Sadam Husein. Zahvaljujući svojim zlatnim rukama on je u Vukovaru imao pet kuća i bio je bogat čovjek čije su usluge trebali imućni ljudi koji su se sada našli na suprotnim stranama. Kada smo u više navrata bilježili njegovo svjedočenje i njegovu priču rekao mi je da je bio jedno član N. K. “Dinamo” a najvažniji događaj za obranu Vukovara smatra dolazak Mile Dedakovića – Jastreba koji je sve vojnički perfektno posložio. Njemu je Dedaković povjerio brigu za dvadeset i sedam ulica sa četiri i pol tisuće ljudi koji su spas našli u vinskim podrumima ukopanim u Lesnom brdu starih i po nekoliko stoljeća. Postavljena je tu savršena organizacija civilne zaštite koja je preuzela svu brigu za te ljude a posebna je priča prehrana za što Berghofer kaže: “Ne mogu zamisliti koliko je Vukovar bio bogat grad. Mi smo tek to vidjeli kad je počeo rat. Kada smo 17. studenog analizirali stanje utvrdili smo da ljude možemo zbrinuti do trećeg mjeseca iduće godine.”
Berghofer je toga 17. studenog djelovao u organizaciji proboja i vođenja raznih skupina civila do polazišta no u kritičnom trenutku je ostao bez veze sa svojima i odlazi u dvorište Vukovarske bolnice, gdje se večina okupljala. Primjetio ga je dr. Ivanković s kojim je do rata bio prijatelj više od petnaest godina i redovito su se posječivali, koji ga odmah odvodi u svoju sobu gdje ga skriva. Tu je i zapovjednik osiguranja bolnice Perković koji je u jednoj situaciji dr. Ivankoviću spasio život a Berghofer još u vrijeme kada smo razgovarali u jesen 1992. godine smatra važnim Stjepana Gunčevića, koji je radio u administracije bolnice, i koji je svjedok postupanja tzv. JNA prema ranjenicima. Tada sam shvatio da je Berghofer bio prevažan i da je on sam želio po svaku cijenu da se ono što on zna i tko još zna iziđe u javnost i da počinitelje treba kazniti. Tvrdi da nitko od onih koje je izdvojio major Šljivančanin, koga je tada vidio no tek poslije rata će ga prepoznati, nije preživio. Te noći 19. na 20 studeni 1991. godine su obavljene mnoge likvidacije za koje nikad nitko nije odgovarao a Berghofer mije doslovno rekao: “Te noći ja sam, skriven u sobi dr. Ivankovića i ujutro dolazi major Šljivančanin i strogim i povišenim glasom kaže dr. Ivankoviću, što se čeka, doktore, razdvajajte, rat je! I onda dodaje, što se čeka, rat je”.
Bergofer je dolaskom u bolnicu vidio da su svi kreveti puni ranjenika a u nekima je bilo i po troje ljudi i on je vidio da major Šljivančanin vodi glavnu riječ u likvidacijama i izdvajanju ali i neki Vukovarci koji su bili u odorama tzv. JNA okićeni četničkim obilježjima. Moj svjedok tih krvavih događaja mi je u jednom trenutku rekao da se nikad nigdje nije tako postupalo sa ranjenicima a ja sam rekao da je to tipično komunističko postupanje i da se sve to već dogodilo u Staroj bolnici u Vinkovcima nakon proboja Srijemskog fronta. Sve ranjenika su pobacali u kamione kao drva, odvezli na mjesto tenkovskih rovova na izlazu iz Vinkovaca prema Nuštru, zvjerski likvidirali i zatrpali u te rovove.
Autobuse na Ovčari dočekuje Mugoša zvani Kuštro, Berghoferov susjed koji od svakoga oduzima stvari iz sve iz džepova i sve se to slaže na hrpu. Šestorica je tu zadužena za premlaćivanje i to čine zvjerski nemilosrdno, a od jednog udaraca u glavu Berghoferu je trajno oštećen sluh. Dok se to sve događa među mučiteljima je i Slavko Dokmanović koji je tima koje muče gradonačelnik i trebao im je biti onaj tko ih štiti, a ne da sudjeluje u mučenju. Berghofer mi je doslovno o tome rekao: “dok je ranjeni Dado Đukić čučao ovaj se zaletio i volejom, poput iskusnog nogometaša, udario ranjenog čovjeka nogom u glavu. Kada je vidio Emila Čakalića obraća mu se riječima, o, inspektore pa i vi ste tu. Mučitelji nisu znali da je čovjek sanitarni a ne policijski inspektor pa su skočili na njega i počeli ga tuči”. Još mi kaže da je Dokmanović u plavoj zrakoplovnoj odori i očito nije on imao glavnu riječ ali je očito svakako htio biti viđen i sudjelovati u zločinu i bio je sigurno upućen u sve ono što se tu događa.
Vladimir Dzuro, jedan od istražitelja Haaškog suda iz tima s kojim sam surađivao napisao je knjigu “Istražitelj – demoni balkanskog rata i svjetska pravda”, koju je uz skupinu nakladnika objavio Ogranak Matice Hrvatske Vinkovci, 2023. godine. Predstavio je svoju knjigu u prostoru Ogranka Matice Hrvatske u Vinkovcima i to je bilo naše prvo viđenje nakon onog vremena kojim se bavi njegova knjiga. Ova knjiga daje nam na uvid na koji način je funkcionirao sam Međunarodni sud za ratne zločine i kako zapravo nitko osim Republike Hrvatske nije bio spreman surađivati i da sud zapravo nije imao nikakvog izgleda da njegov rad uspije. Oni koji su vodili agresiju na Republiku Hrvatsku činili su sve, već u planiranju svojih ratnih pohoda, da sve bude tako da se prikriju stvarni krivci i počinitelji najtežih ratnih zločina na tlu Evrope nakon drugog svjetskog rata.
Ovdje u ovoj priči treba reći da je nakon što smo privremeno izgubili Vukovar u Zagrebu postignut dogovor između Vlade RH i predstavnika tzv. JNA. Sve je bilo dogovoreno i utvrđeni postupci i smjerovi izvlačenja civila i da u Vukovarsku bolnicu uđe ekipa Međunarodnog crvenog križa i preuzme kontrolu nad bolnicom i to se posebno odnosilo na ranjenike. Kako je to bila vojska nastala i koja se razvijala na komunističkoj ideologiji u njenom mentalnom sklopu je bila ugrađena mržnja, laž, prevara, obmana i dominacija Srba u vođenju i upravljanju kompletnim sustavom obrane. Sve službe te vojske su imale ugrađenu mržnju prema svima koji nisu Srbi i u svim svojim dokumentima su isticali da su oni jedini čuvari Jugoslavije. Prema Hrvatima su posebno nastupali s tvrdnjom da su svi odreda Ustaše i Fašisti i obračun s Hrvatima smatrali su svojim glavnim zadatkom. Prije početka agresije ta je vojska prema moči i statusu kojeg je imala bila zapravo sedma Republika i bila je spremna taj svoj položaj u SFRJ braniti po svaku cijenu. Nestankom SFRJ oni gube sve privilegije i postaju nitko i ništa, što su zapravo i bili i što im se zapravo dogodilo.
Ovome dodajem mišljenje koje mi je za HINU izrekao tadašnji konzul a budući veleposlanik Republike Poljske u Republici Hrvatskoj 11. siječnja 1992. godine a nakon što smo obišli Vinkovce i Vinkovačku bolnicu. Wieslav Walkijević je imao iskustvo ratnog izvjestitelja iz Bejruta koji je slao svoja izvješća za jednu Zapadno Njemačku novinsku kuću i rekao mi je sljedeće: “ono što sam ja doživio u Bejrutu je pravi turizam, prema onome što se vama dogodilo. Ali vojska koja je vas napala ne postoji na svijetu pa čak ni u Sovjetskom savezu. Oni su odgojeni bez vjere i morala i postali su krvavi ubojice bez osjećaja. Ubijaju vas samo zato što želite biti svoji na svome”. Ovo što je znao Walkijević trebao je znati svatko iz međunarodnih organizacija prije nego je stupio u bilo kakove pregovore sa tzv. JNA.
Kada je u Vukovaru sve krenulo prema neumitnom kraju u Vinkovce je stigao general Martin Špegelj i ja sam se sasvim slučajno našao u Kriznom stožeru opčine Vinkovci u podrumu “Terme” i čuo telefonski razgovor. kojega je iza jedne pregrade general vodio sa Brankom Borkovićem koji je u tom trenutku još bio u Vukovaru. Bio je to razgovor sasvim otvoren i koji je meni dao do znanja da je gotovo no general nije imao snage da izda zapovijed već je savjetovao tada još uvijek zapovjednika obrane Vukovara kome su bile podčinjene sve naše oružane snage. General Špegelj je rekao Zapovjedniku obrane Vukovara satniku Branku Borkoviću da on može učiniti jednu od tri stvari, nastaviti se boriti, organizirati proboj ili organizirati predaju. Rekao mu je da bez obzira koju od tih mogućnosti prihvati to mora biti od njegove strane organizirano. Treba reći da se Borković odlučio na proboj i to samo onog dijela koje je činilo samo zapovjedništvo obrane Vukovara a onda je slijedila predaja Mitnice pa Borova Naselja i oba slučaja je tzv. JNA pregovarala za zapovjednicima tih dijelova obrane. Iako među braniteljima ali i stručnoj javnosti postoje tvrdnje da su oni koji su pregovarali prošli puno bolje teško se time složiti jer je tzv. JNA činila sve činila sve, da ne ispadne kriva već da su za sve krivi ovi paravojni koji su tobože izvan njene nadležnosti.
Dakle, pregovorima koji to zapravo nisu bili jer su i povjerenik Vlade Marin Vidić – Bili i dr. Vesna Bosanac bili uhićenici te tzv, JNA a ta je tzv. JNA izigrala sve dogovore sa Vladom RH i nije u bolnicu pustila predstavnike Međunarodnog crvenog križa koji su trebali preuzeti bolnicu a prije svega ranjenike. Činjenica je da je tzv. JNA, odnosno major te tzv. vojske Veselin Šljivančanin proveo davno donesenu odluku da se izvrši osveta i odmazda Vukovaru i svima koji su ga branili. Sve je unaprijed isplanirano i sprovedeno prema barbarskom zakonu pobjednika i pravilu “Jao pobijeđenima”.
Sve je tih nesretnih dana išlo ka tome da tzv. JNA pod zapovijedanjem majora Veselina Šljivančanina, oficira KOS-a, izvrši ratni zločin kome nema ravnog na kraju dvadesetog stoljeća. Vladim Dzuro u svojoj knjizi “Istražitelj”, na str. 43 piše: “Na našem popisu svjedoka nalazilo se gotovo 350 osoba koje smo podijelili u tri grupe. Među glavne smo svjedoke uvrstili one koji su preživjeli masakr i osobno su mogli ispričati što su tamo vidjeli ili čuli: Zdenko Novak, Emil Čakalić, Dragutin Berghofer, Vilim Karlović, Stjepan Gunčević, Vlado Dudaš i Tihomir Perković”. Ovdje moram upozoriti na činjenicu da sam o Dragutinu Berghoferu napisao priču i objavio je u knjizi “Tako smo branili Vukovar”, 1994. godine i da je to prvo napisano i u knjizi objavljeno svjedočenje o onome što se dogodilo na ovčari.
Vladimir Dzuro u več rečenoj knjizi na str. 54. za pronalazak lokacija masovne grobnice Ovčara, ključnim smatra svjedočenje Zdenka Novaka. Nakon što je več nekoliko puta svjedočio o tome kako je uspio pobjeći on je uz ostale svjedočio i dr. Clyde Snowu več 1992. godine i to je bilo ključno da se utvrdi točna lokacija masovne grobnice. Dzuro nas uoznaje sa činjenicom da je riječ o čuvenom fornezičkom antropologu čiji je životopis poslužio za pisanje scenarija za film Indiana Jonesa a isto tako i na fornezičkim aspektima ubojstva Johna F. Kennedyja te indetifikaciji nacističkog zloćinca Josefa Mengelea.
Clyde Snow je u listopadu 1992. godine poslan u bivšu Jugoslaviju kao član komisije Tadeusza Mazowieckog, posebnog izvjestitelja komisije UN-a za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije. Tada sam od svoje redakcije i kolega novinara HINE upozoren da prikupljam sve informacije koje bi bile korisne za saznanja o mjestima masovnih grobnica počiniteljima ratnih zločina. Kako se dogodila velika razmjena ratnih zarobljenika u Nemetinu kraj Osijeka u zapovjedništvu 124. Vukovarske brigade zabilježio sam mnoga svjedočenje o zločinima i masovnim pogubljenima počinjenim od pripadnika tzv. JNA. Odmah sam shvatio da trebam sva ta saznanja srediti i sistematizirati i pretvoriti u knjigu pa je tako nastao niz knjiga gdje postoje imena onih koji su činili zločine ali i mjesta logora i masovnih pogubljenja.
Vrhovništvo Republike Hrvatske a osobno i osobito predsjednik dr. Franjo Tuđman bili su potpuno otvoreni za suradnju a tadašnji dekan medicinskog fakulteta u Zagrebu dr. Ivica Kostović kao voditelj hrvatske ekspertne skupina za pitanja ratnih zločina sastao se dr. Clyde SnoWom i dogovorili su se da je prioritet otkriti grobnicu Ovčara. Kako je na predstavljanju knjige “Istražitelj” rekao Vladimir Dzuro Novak je nakon tri dana od susreta dr. Kostovića i dr. SnoWa bio u njegovoj hotelskoj sobi. Rezultat razgovora da je dr. Snow vrlo precizno obilježio mjesto gdje treba biti grobnica i on je obavijestio članove Mazowieckijeve komisije.
Kako tvrdi Vladimir Dzuro u Vinkovcima, kada smo razgovarali nakon predstavljanja knjige, dr. Snow je u stožeru UNPROFORA za Istočnu Slavoniju u Erdutu dogovorio da uz pratnju onih koji su tu duže vrijeme i upoznali su teren ode na mjesto za koje je on bio uvjeren da je tu grobnica Ovčara. Već dok su se kretali uz rub jedne udoline, na samom kraju, su izdaleka, vidjeli lubanju i dijelove ljudskog kostura a kada su došli do kostura vidjeli su da je glava prostrijeljena zrnom iz vatrenog oružja a uskoro nailaze na drugi kostur gdje na kostima dr. Snow utvrđuje da su kosti glodale životinje. Pored je uočio privjesak s križićem i pločicom na kojoj je pisalo “Bog i Hrvati”. Obišli su okolicu i utvrdili veliku količinu čahura, stabla oštećena pucnjavom iz vatrenog oružja, sve fotografirali i vratili se u bazu. Više nije bilo nikakove sumnje i najvažnije je bilo da sve ostane u tajnosti dok se mjesto ne osigura stalnim nadzorom vojne policije i vojske.
Naravno da sada kada je sve jasno dr. Snow nije ništa prepuštao slučaju i nje htio ostaviti posao nedovršenim. Tražio je trajnu zaštitu lokaliteta i zapovjedništvo sektora istok je to povjerilo Ruskom bataljunu UNPROFORA. Na konferencijama za novinare mi ratni izvjestitelji smo izrazili sumnju da to nije najbolji izbor no redovno smo dobivali odgovor da za to nema razloga jer je riječ o profesionalcima i o tome da su Rusi prvi put u ovakvoj misiji i da se žele dokazati. Ono što je sada nakon svega učinjeno bilo je ustrajno nastojanje da se sve istraži i nakon što je napravljena probna sonda zaključeno je da se sve vrati u prvobitno stanje i zaštiti od bilo kakovog mogućeg incindenta.
Važne su dvije odluke jedna je ona koju donosi Tadeusz Mazowiecki kojom se traži otvaranje istrage i pronađu i privedu pravdi krivci a druga ona koju donosi dr. Snow da se izvrši kompletna ekshumacija. Sve bi to bilo moguće da se tu nije nalazila paradržavna tvorevina tzv. Republika Srpska Krajina koje je tzv. skupština donijela odluku da se sve zaustavi dok se ne postigne političko rješenje. Sve je visilo u zraku i sve postignuto je dovedeno u pitanje jer oni koji su zaustavili istragu su dobro znali koliko je težak zločin koji je učinjen i očito je da su tražili priliku da zametu tragove i zaštite počinitelje. Kako je Mazowieckijeva komisija u travnju 1994. godine završila s radom, sva dokumentacija je predana međunarodnom sudu u Den Haagu.
Izgledalo je da je ta tzv. država i ta tzv. vlast otklonila mogućnost da se pravdi privedu ratni zločinci odgovorni za Ovčaru i da će uspjeti zadržati zauzete dijelove Republike Hrvatske no jasno je da se Hrvatska ni na koji način ne bi odrekla tih svojih teritorija koji su već bili i međunarodno priznati. Vladimir Dzuro na 59. stranici svoje knjige piše: “Dok smo mi istražitelji, ispitivali svjedoke i prikupljali dokaze koje je Serge Krieger postupno selektirao, Clint Williamson predano je radio na konceptu prve optužnice, dovršene početkom listopada 1995. godine”. Optužnicu je dana 26. listopada 1995. godine potpisao glavni tužitelj Richard Goldstone a optuženi su pukovnik Mile Mrkšić. Zapovjednik prve gardijske brigade tzv. JNA, major Veselin Šljivančanin, oficir KOS-a prve gardijske brigade, i kapetan Miroslav Radić zapovjednik specijalne postrojbe u prvoj gardijskoj brigadi. Ta trojica oficira tzv. JNA ušla je u najnoviju povijest pod imenom “Vukovarska trojka” a opći zaključak o suđenju je takav da je to suđenje u Haagu od strane Beograda i Srbije potpuno opstruirano a počinitelji i najodgovorniji su smatrali da su ubijeni i mučeni to zaslužili. Njihove izjave i nastup u Srbijanskim medijima je bio bez trunke kajanja a pogotovo bez traženja oprosta ili bilo kakvog suosjećanja. U zemlji iz koje su izvršili agresiju i zločine slavljeni su kao junaci i oni su naprosto u tome uživali i bilo je očito da je to mentalni sklop odgojen u komunističkoj ideologiji punoj mržnje.
Jedni od onih koji su trebali biti privedeni u Den Haag bio je ratni zločinac Slavko Dokmanović i iako je on bio potpuni autsajder ili bolje rečeno rezervni okrivljenik kojeg su njegovi poslodavci potpuno zaboravili i prepustili ga njegovoj sudbini. Dokmanović je priveden i sud je tako imao nekoga koga može izvesti pred sudce i suditi mu no jedino što je bilo važno je da je javnost imala priliku čuti svjedočenja onih koji su preživjeli Ovčaru. Kako sam od jeseni 1990. godine profesionalno pratio događaje u bivšoj općini Vukovar a od ranije sam znao kako je umjetno stvarana slika o gradu sa šesnaest nacionalnosti u kom vlada savršenstvo i idealni odnosi na temeljima bratstva i jedinstva, znao sam da je to sve laž. Srbi i komunisti su imali sve u svojim rukama i nelogičnost povijesne zbilje je da se Vukovar uopće mogao braniti no oni koji su spremali agresiju na Hrvatsku i Vukovar zaboravili su da je najopasniji narod koji šuti. Da bi se moglo uopće shvatiti ovo što tvrdim najbolje je prisjetiti se da je onaj zbog kojeg pišem ovu priču, Slavko Dokmanović dobio izbore i postao taj tzv. gradonačelnik na listi SDP-a, a odmah potom postao član Raškovićevog SDS-a i otkrio tko zapravo stoji iza njegovog izbora. Bio je on dakle lutka na koncu, bio je Agronom, Srbin, Komunist i Jugoslaven i bio je idealan za provođenje planova politike Beograda i tzv. JNA.
Dakle, bez ikakve sumnje Slavko Dokmanović je od samog početka bio upućen i uključen u projekt kojem najbolje odgovara termin Srboslavija jer su Beograd i tzv. JNA pod izgovorom da spašavaju Jugoslaviju u ideološkom smislu htjeli sačuvati komunizam i dominaciju Srba. Međunarodni sud u Haagu je osnovan i započeo je rad uz želju da sve ratne zločince privede pravdi na naišao je na potpuno ignoriranje Beograda i potpunu suradnju žrtve agresije Republike Hrvatske kojoj je bilo stalo da se ratni zločinci privedu pravdi. Međutim to nije bilo nimalo jednostavno i odmah su se kod agresora ali i u tzv. demokratskom svijetu pa i u samoj žrtvi agresora Republici Hrvatskoj javile ideje o podjeli krivnje i to je bila još samo jedna nova ideja da su zapravo svi krivi. Oni u Hrvatskoj kojima je komunizam i Jugoslavija bila ideal manipulirali su prognanicima pa i žrtvama agresije, proglašavajući vrhovništvo nesposobnim, te da su htjeli rat, te da je rat dogovoren sa agresorom te da će biti zamjene teritorija a UNPROFOR nije u stanju riješiti ništa, odnosno da on čuva zatečeno stanje. UNPROFOR je svoj mandat započeo u veljači 1992. a završio u ožujku 1995. godine a nakon pobjedonosnih vojno redarstvenih operacija Bljesak i Oluja predsjednik RH dr. Franjo Tuđman je dao priliku OUN – a da mirnim putem vrati Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem.
UNPROFOR je zapravo, bez obzira na toliko različitih mišljenja, ipak u krajnjem rezultatu bio, ali prije svega zahvaljujući vrhovništvu RH uspješna misija OUN – a. Važno je istaknuti i to da je Hrvatska odustala od oslobađanja svoga istoka oružjem i izabrala mirni put spasila mnoge živote, kojih bi bilo na obje strane, da smo išli vratiti svoj teritorij oružjem. Sretno se poklopilo , da je zapovjedništvo dobio američki general Jacques Paul Klein koji je bio odlučan da se provede mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja u ustavno pravni poredak RH. Kako je zadatak ove priče objasniti kako su istražitelji priveli sudu u Haagu Slavka Dokmanovića i uspjeli otkriti i istražiti masovnu grobnicu na Ovčari vratimo se tome. Več sam u ovoj priči rekao dovoljno o onome što je prethodilo samom uhićenju sada je red opisati kako je ratni zločinac Slavko Dokmanović uhićen. On je duže vrijeme bio lociran i komunicirao je sa zapovjednikom UNTAES-a, generalom Kleinom no uvijek u kući u kojoj je živio u Somboru i odbijao je svaki odlazak u Vukovar, bojeći se svojih sa kojima je imao neke neriješene račune. Jedan moj svjedok iz jedne druge priče tvrdi da je tih godina a posebno 1992. i 1993. bilo jako puno ubojstava: “Dvostruko ili trostruko više nego za vrijeme rata. Tu nije bilo nikakvog zakona i nikakvog reda. Vojske nije bilo jer se povukla dva tri dana nakon pada grada a grad je prepušten raznim grupama koje su obračunavale između sebe. Oni koji su sudjelovali u tim obračunima i koji su ubijali, ako su bili komunisti, nisu odgovarali”. Za vrijeme mandata UNPROFOR- a ubijanja su nastavljena no žrtve su uglavnom bili Hrvati i drugi nesrbi. Dokmanović je sigurno dobro znao da u Vukovar ne smije pa su istražitelji odlučili da ga namame u Vukovar uz to da mu general Klein garantira sigurnost. Istražitelji su niz navrata boravili u njegovoj kući u Somboru i to zbog toga da svjedoči o Hrvatima koji su kako se među Srbima tvrdilo izvršili zločine nad Srbima.
Istražitelji koji su imali sve podatke o masovnoj grobnici Ovčara, koji su imali svjedoke koji su bili spremni svjedočiti o Dokmanovićevo sudjelovanju u tome trebali su njega u Haagu a nisu ga smjeli uhititi na teritoriju države koja je u svom imenu imala i riječ Jugoslavija. Zapovjednik i upravitelj privremeno zaposjednutog hrvatskog teritorija prema mandatu kojega je imao smio je i morao uhititi svakog ratnog zločinca pa je trebalo privoliti Dokmanovića da dođe preko Bogojevskog mosta u Erdut, od kud će ići na sastanak u Vukovar u zapovjedništvo UNTAES-a. Cijeli plan je detaljno razrađen a više puta se razgovaralo u Dokmanićevoj kući u Somboru, gdje je on svjedočio o zločinima Hrvata i tako se steklo povjerenje i on je pristao doći u Vukovar gdje bi to svjedočenje bilo nastavljeno. Vladimir Dzuro u svojoj knjizi na str.110. Do 130. detaljno opisuje cijeli događaj i tvrdi da je bilo presudno to što je general Klein potvrdio da će i on biti u Vukovaru na tom sastanku i da će imati priliku razgovarat o kompenzaciji njegove kuće u Trpinji koju on nije smio niti prodati niti zamijeniti. Mislim da je ovaj imovinski razlog bio presudan da Dokmanović pristane na dolazak u Vukovar i da riješi svoje privatne probleme a sporedno je to što je on obećao da će usput pokazati lokacije Kevinu Curtisu gdje su Hrvati navodno počinili zločine.
Cijela ova aktivnost kojoj je bio cilj uhićenje ratnog zločinca Slavka Dokmanovića trajala je više godina i istražitelji su radili uporno i strpljivo. Tajni naziv akcije je “Cvjetić”, a samo izvršenje je započelo je 27. lipnja no bitno je zabilježiti kako je reagirao na taj slučaj administrator UNTAES-a u Hrvatskoj američki general Jacques Paul Klein. Istražitelj kaznenog suda Čeh Vladimir Dzuro u svojoj knjiziu poglavlju pod nazivom “IDEJA KOJA JE PROMJENILA SUDBINU SUDA”, na str.113- 114 piše: “Prije nego što smo od njega otišli general Klein, je od svojeg osoblja zatražio da napuste prostoriju i zatražio da mu odamo ime osobe koju imamo namjeru uhititi. Nije bilo razloga da mu dalje tajimo ime jer je general Klein dobro poznavao Slavka Dokmanovića kao gradonačelnika Vukovara s kojim je često bio u kontaktu. Samo je kimnuo glavom i preko cigare promrsio da će, ako je bivši gradonačelnik stvarno sudjelovao u toj svinjariji na Ovčari, tog kurvinog sina otpraviti u Haag.” Kasnije je General Klein istražiteljima u povjerenju rekao da je provjerio kakova su njegova prava i mandat u takvim slučajevima i rekao da se držao uzrečice “Vjeruj, ali provjeravaj”. Rekao da je izravno pitao generalnog tajnika Kofi Annana i ovaj mu je rekao da nije pitanje da li može nego da je dužan surađivati sa sudom što znači da mora dati svu potrebnu potporu istražiteljima. Prema odluci generala Kleina ta potpora je bila u vidu angažiranja postrojbe Poljske specijalne policije JW GROM kojim zapovijeda bojnik Jacek Kita a koja je inače bila osiguranje zapovjedništva UNTAES-a. Pred samu akciju pojavilo se pitanje, da u slučaju da stvari krenu krivo i netko od domaćih upotrebi oružje, pa su istražitelji krenuli Upitati generala Kleina što smiju učiniti i on je odgovorio kako piše na 118 str. svoje knjige piše Vladimir Dzuro: “Nakon što smo mu ispričali Dennisovu reakciju na mogućnost pucnjave, reagirao je na sebi svojstven način. Zavalio se u svoju ogromnu fotelju, povukao dim iz cigare i gledajući prema stropu kazao. Ma nego što, upucat ćemo tog kurvinog sina, bacit ćemo ga u jamu i izvjesiti nad njim veliku ploču s natpisom: Ne igrajte se sa sudom”.
Sa Dokmanovićem je istražitelj Cevin Curtis, koji je glumio nekoga tko istražuja navodne zločine Hrvata nad Srbima i koji je imao njegovo povjerenje, dogovorio za 27. lipnja 1997. godine. Dogovoreno je da će Dokmanović preći Bogojevski most na Dunavu toga dana u 15. sati, gdje će ga na Hrvatskoj strani čekat VIP pratnja i koje će ga otpratiti u Vukovar na sastanak sa generalom Kleinom. Dogovor je da će se Kevin u sedam sati navečer vratiti sa Dokmanovićem u Sombor gdje će ih čekati supruga sa večerom.
Za vrijeme mojih telefonskih razgovora, a to je uvijek i isključivo bilo sa veleposlanikom SAD i istražiteljem Johnom Clintom Williamsonom uvjerio sam se da je njemu i njegovom timu bilo zaista iskreno važno i stalo da krivce za Ovčaru uhite i kazne. Toga 27. lipnja 1997. godine njih trojica su sa prevoditeljem Zvezdanom iz Vinkovaca iz pansiona “Ledy M”, gdje su redovno odsjedali kada su istraživali na području UNTAESA, otišli u Vukovar i čekali. Vladimir Dzuro je uvježbavao tekst u kojem kod uhićenja se iznose prava uhićeniku Slavku Dokmanoviću i bilo mu je izuzetno važno da to izgovori smireno i bez greške. Gledam fotografiju toga uhićenja u Erdutu i kako Dzuro čita taj tekst i prevoditelja koji Dokmanoviću prevodi i svi su smireni no meni u glavu dolaze misli o tom čovjeku koji niti u kom smislu nije onaj koji je sam trebao biti tu. Vidi se da je u velikom strahu i da je zapravo šaka jada i netko koji je bio u stanju sudjelovati u zločinu i sramoti cijelog svijeta koji sve to da je htio mogao spriječiti. Koji je mogao da je htio, na vrijeme onima koji su naučili na ovom primjeru da im se ništa neće dogoditi ma šta učinili pa je tako i taj koji je zapravo učenik Slobodana Miloševića, Vladimir Putin učinio i čini isto.
Na samom kraju ovog djela priče o trojici istražitelja kaznenog suda u Haagu opisati ću ono što piše Vladimir Dzuro u poglavlju svoje knjige pod naslovom “Iznenađenje u aktovci”, na str. 129 – 131. Nakon što je zrakoplov napustio zračni prostor RH Williamson je Dokmanoviću pročitao optužnicu prevedenu na srpski jezik i onda mu je uručio, na što je on zatražio aktovku da dokument spremi. Kevin Curtis je to rezolutno odbio no nakon nekog vremena Dokmanović je ponovo tražio svoju aktovku izgovorom da su mu u njoj cigarete no Kevin je ostao pri svome i ponudio mu svoje cigarete. Prema protokolu suda Dokmanović je prvo predan Nizozemskoj policiji pa tek onda kaznenom sudu gdje su svi istražitelji podvrgnuti kontroli a tako su pregledani aktovka i svi osobni predmeti uhićenika ratnog zločinca Dokmanovića. Kevin Kurtis je predavao predmet po predmet koji je već u Erdutu Dokmanoviću oduzela poljska specijalna policija “Grom” a na kraju i aktovka. Vadeći sadržaj aktovke izvadio je na zaprepaštenje svih pištolj i šokiran pitao prisutne što da radi, Dzuro mu je znajući da on nikada u ruci nije držao pištolj, rekao: “Odmah to odloži na stol”. Svima je kroz glavu prostrujila misao, da je Kevin Dokmanoviću dao aktovku da bi on u tom trenutku bio jedina naoružana osoba sa napunjenim pištoljem “Zastava 357 Magnum” i da bi to bio kraj svih napora da sud konačno dobije jedinog optuženika, do tada. Za vjerovati je da je on bio spreman na to da povuče u smrt sve koji su mu po njegovom uvjerenju nanjeli zlo jer on je čovjek koji si je nakraju oduzeo život ćeliji kaznenog suda u Den Haagu. Potvrđuje to i rečenica upućena Kevinu Curtisu kojem je vjerovao, nakon što mu Dzuro skinuo crnu kapuljaču on se odmah uputio Kevinu i prvo na engleskom mu rekao: “Thank You, mr. Curtis” i onda nastavio na srpskom jeziku: “Vi znate da nam moja žena večeras sprema večeru”. Kevin ga je pogledao ravno u oči i rekao: “Žao mi je gospodine Dokmanoviću ali okrivljeni ste za ratne zločine, a ja samo radim svoj posao”.
Kada je sve bilo gotovo i dok je Slavko Dokmanović bio prevožen iz Erduta na zračno pristanište Čepin javio mi se na mobitelom John Clint Williamson i rekao mi da ga imaju a kako sam u tom trenutku bio u automobilu kojim nas je Tereza Dedaković vozila iz Tuzle sa predstavljanja knjige “Bitka za Vukovar”, sve to smo oduševljeno prokomentirali. Koji dan poslije pozvan sam u restoran mojih prijatelja vrsnih ugostitelja Marije i Josipa Kumburića, pozvao me je John Clint Williamson na večeru na kojoj su me istražitelji predstavili generalu Cleinu. Tada je Clint ispričao legendu o Hrvatskoj kako je Bog Hrvatima darovao ovu zemlju u kojoj živimo. General Clein je bio oduševljen tom legendom koja kaže da je Bog dijeleći zemlje narodima svijeta zaboravio na Hrvate i kada su mu Hrvati prigovorili on je rekao da je jedan dio ostavio za sebe no daruje ga Hrvatima.
Ova priča nije gotova jer sam sasvim slučajno u Vitezu u srednjoj Bosni na prestavljanju knjige “Bitka za Vukovar” upoznao Marinka Katavu koji je kako mi je tada rekao greškom bio uhičenik u Haagu i kako je tamo bio sa Dokmanovićem. Domačini su Alenku, Dedakovića i mene srdačno primili i pokazali nam sva mjesta svojih stradanja i svojih obrana. Kako u takovim prilikama nije moguće u miru razgovarati, dogovorili smo se, da kada on dođe u Vukovar, gdje ima kuču i gdje mu žive brača, da će mi sve o tome ispričati i tako je bilo.
Kada je završila mirna reintegracija Hrvatskog podunavlja iako nije još uvijek bilo potpuno sigurno naši povratnici prionuli poslu pa je zato u zgradi Službe Društvenog Knjigovodstva otvoren restoran simboličnog imena “Prognanik”. Upravo je taj restoran bio mjesto našeg sastanka na kojeg me je dovezla supruga Nada, kao i u nizu prilika prije i poslije ovog razgovora. Uključio sam diktafon i pustio Marinka da priča, a kako se provodio suptilni pritisak na lomljenje uhićenika bez obzira dali su krivi ili nisu više i šire o tome objaviti ću u posebnoj priči u ovoj knjizi pa ču tako sada zabilježiti samo ono što se odnosi na Slavka Dokmanovića. Marinko Katava tvrdi da je od samoga početka uhičeničkog suživota sa Slavkom Dokmanovićem, kojem se u to vrijeme sudilo, on konačno shvatio u čega su ga njegovi uvalili. Marinko mi doslovno kaže: “To se vidjelo u svakom trenutku kada smo u slobodno vrijeme bili skupa a najviše ga je pogodilo kad smo mi iz Viteza dobili katalog što sve možemo izabrati i darovati za Božić svojima najbližima. Sjedio je kraj mene i samo je zatvorio taj katalog, plačući je rekao, e da je meni vidjeti moju djecu, bilo mi je potpuno jasno da su oni koji su ga gurnuli u rat protiv svoje domovine, njega ostavili na cjedilu. On nije imao nikoga iza sebe i nije bio u stanju kupiti nešto svojoj djeci, odnosno unucima”. Kada bi se god vratio iz sudnice i kako je Marinka doživljavao kao nekoga tko je iz Vukovara otvoreno mu je rekao da on ne vjeruje da neće biti osuđen. Marinko kaže: “Pili smo kavu i on bi usred razgovora o bilo čemu rekao da se neće izvući i da ni kod svog odvjetnika File ne vidi nikakvu želju da ga spasi”.
Kada mu je pročitana nepravomoćna presuda u kojoj je osuđen na doživotnu robiju on je, kako kaže Marinko: “Potpuno potonuo i mislim da mu je trebalo pružiti psihološku pomoć. To se nije dogodilo i on si je u ćeliji 29. lipnja 1998. godine oduzeo život”. Važno je još na kraju zabilježiti a o tome mi svjedoči Marinko Katava da ono niti bilo tko i bilo s kim nisu razgovarali o politici i zašto se to sve dogodilo. Marinko tvrdi: “O svemu se razgovaralo ali o ratu i politici ne. Bilo je to nepisano pravilo, jer smo znali da ako se o tome počne pričati, moglo bi biti svega i svašta. No, ponekad je netko imao potrebu da otvori dušu, i onda bi to bilo u četiri oka, uz neku kavu ili čaj. To bi se uvijek događalo tako da onaj tko želi da mu bude lakše priča jedan monolog, a slušatelj ne postavlja nikakva pitanja”.
