„Kao dijete, najmanje sam sanjao da ću biti policajac.” kaže mi Predrag Jaružanin, nedavno umirovljeni policijski savjetnik u Policijskoj upravi Vukovarsko-srijemskoj. Pojašnjava: „Rođen sam u Gunji 1965. Ovo je naše podneblje bilo pretežito poljoprivredno, pa se gledalo da se završi škola s kojom ćeš se moći zaposliti u svom kraju i od toga živjeti. I tako sam ja 1990. godine završio Poljoprivredni fakultet i postao inženjer poljoprivredne mehanizacije. Ali, vremena su se naglo promijenila, situacija se izokrenula – počeo je rat i diktirao je nove uvjete. I tako sam ja pristupio Ministarstvu unutarnjih poslova u proljeće 1991.”.
Odlukom tadašnjeg ministra svaka je PU dobila zapovijed formirati jedinicu za posebne namjene koju će činiti 50-ak ljudi i koja bi prošla posebnu obuku. Obuka nije bila nešto opsežna, jer se nije imalo vremena za to. Ali, u odnosu na ostale policajce, ipak su nešto više znali. Predragovu su jedinicu po završetku obuke smjestili na Rastovicu i tamo ih držali u pripravnosti. Vrlo brzo, stigla je zapovjed za odlazak na teren. 1. listopada upućeni su ispred PU Županja na ispomoć u PU Vinkovci. No, dolaskom u Vinkovce, saznaju da se situacija promijenila, te su hitno upućeni u Bogdanovce. U Vinkovcima 3 djelatnika iz jedinice odustaje od daljnjeg puta, a preostali odlaze s tri autobusa i jednim kamionom u Bogdanovce.
Nitko od njih nije ni slutio da ih neprijatelj sa silosa u Bršadinu vidi kao na dlanu. Samo što su izišli iz autobusa,
počeo je pakao, granatiranje sa svih strana. Predrag priča: „Nikada ranije u životu nisam bio u Bogdanovcima. Nit’ znaš gdje si, ni gdje se skloniti, ni tko napada, ni tko je tko. Jedan nam je civil vikao da bježimo u podrume, a nitko od nas ne zna ni gdje su podrumi. Neki od nas su se uspjeli skloniti, neki nisu. Nakon nekih dva sata netko drugi nas je je zvao da iziđemo, jer su ušli u bašte. Pitamo: tko je ušao u bašte? Kažu: četnici. A mi pojma nemamo gdje su bašte.” U tom prvom napadu ‘dobrodošlice’ uništeni su autobusi kojima su došli, skupa s osobnim stvarima, opremom i dobrim dijelom naoružanja. No puno veći šok je bilo saznanje da su im u tom prvom napadu poginuli i zapovjednik Filip Korof i dozapovjednik Ilija Đukić. Jedinica je ostala obezglavljena i u stanju šoka. Predrag se prisjeća: ”Direktno iz autobusa – slikovito rečeno – ušli smo u rat. Jednostavno ne znate gdje se nalazite i što se događa. Pri dolasku u Bogdanovce, na putu smo vidjeli naše topove, transportere, par tenkova. Kad to vidite, imate neku sigurnost. Mi smo imali par ručnih bacača i automatske puške – za ono kamo smo išli, to je bilo ništa. I to smo otkrili na teži način. Pogibijom zapovjednika svi smo bili šokirani. Jedno smo vrijeme lutali – ponašanjem, mislima, planovima. Ali tada smo se malo stabilizirali, jer nam nije bilo druge. I taman smo se bili smjestili, kad smo čuli da je pao Cerić. Ma, kako pao Cerić? Nakon toga, stiže glas da su pali i Marinci. Dok mi nismo došli u Bogdanovce, moglo se slobodno kretati do Vinkovaca, i to je bila sasvim druga priča. Međutim, kad su pali Cerić i Marinci, bilo je gotovo. Nema više ni ‘vamo, ni tamo.”
Potrajalo je par dana dok se stvari u selu nisu posložile i ustrojile. Jedinica za posebne namjene PU Županja – njih 28, koliko ih je preostalo – raspoređena je na liniji prema seoskom groblju, u smjeru Petrovaca. Osnovna im je zadaća bila odbijati neprijateljsko pješaštvo. Neprijateljske oklopne jedinice – ukoliko ih se nije moglo zaustaviti – puštalo bi se u selo, gdje bi se netko drugi pobrinuo za njih. Predrag priča: „Na tom kilometru crte koji smo mi držali imali smo tri punkta, i na njima smo i ostali sve do sloma obrane. U selu već tada nije bilo ni struje, ni vode, a i hrane je bilo slabo. Mi smo imali neke stare motorole, no nismo ih imali kako puniti. Snašli smo se, skinuli akumulator s nekog vozila, pa spojili motorolu na njega. Ta je veza funkcionirala doslovno napola. Mogli smo pratiti komunikaciju naše matične postaje, ali oni nas nisu mogli čuti. Znali smo sve što se događa kod njih, no oni o našim okolnostima nisu znali ništa. Zanimljivo je, ‘pratili’ smo putem te veze svadbu jednog kolege iz Račinovaca. Tamo se slavi, ovdje se gine. Oni jednostavno nisu znali što se događa kod nas. Ta je jednosmjerna veza potrajala jedno vrijeme, a onda je i to prestalo.
Kad je bilo moguće i relativno mirno, obilazili smo jedni druge na punktovima u selu i viđali se, to je bila jedina mogućnost međusobne komunikacije. Ali čim padne mrak, gotovo je, nema mrdanja – bio je bukvalno policijski sat. Kad čuješ da se nešto mrda, pucaš.”
Branitelji Bogdanovaca su svakodnevno bili izloženi manjim ili većim napadima. Nakon 40 dana opsade, obrana se slomila. Kada je neprijatelj zauzeo selo, bilo je predvečer, padao je mrak. Jedino što je županjskim policajcima preostalo bilo je skloniti se i razmisliti što napraviti. „Zadnji dan je bio kaos, nije se moglo doći do svojih ljudi na drugim položajima, ne možeš ništa dogovoriti.” prisjeća se Predrag. „Naš dio ekipe od 15 ljudi je odlučio da neko vrijeme nikuda ne ide. Neprijatelj je doslovno išao od kuće do kuće i svaku su srušili tenkovskom granatom. Ostali smo do pola deset navečer u nekom betonskom svinjcu i onda odlučili krenuti kući. Odlazilo se u par ekipa, u različita vremena. Neki drugi suborci su u proboj otišli s HOS-ovcima. Oni su otišli prije nas možda dva sata. Nisu imali sreće – uletjeli su u jedno minsko polje blizu Vuke. Bilo je tako postavljeno da je cijela kolona nastradala. Tko je bio na kraju, taj je bio ranjen, a oni koji su bili na početku su izginuli. Većinom su izginuli HOS-ovci koji su bili u prvi u koloni. Ostali su bili ranjeni, i nakon par dana su ih pronašli neprijatelji i zarobili, odveli u logor takve ranjene. Mi smo išli istim putem, par sati kasnije, i prošli pored naših kolega bukvalno na par metara. Oni nisu znali da smo to mi, mi nismo znali da oni tamo leže. Tišina, mrak… Rijeka Vuka nam je bila glavni orijentir, budući da nismo znali za drugo. Išli smo polako, nismo žurili. Prešli bi stotinjak metara, pa stali, odmorili, osluhnuli. S nama je bio i teško ranjeni Marko Vučković – Vule, kojeg smo dio puta nosili u pokrivaču, a kasnije smo ga nakljukali tabletama koje smo imali i ostatak je puta prešao pridržavajući se za nas. Oko pola šest ujutro smo došli pod Nuštar. Oklijevali smo – bojiš se da će te tvoji pošopati kad budeš naišao. Ušli smo u Nuštar, našli tamo nekakav kamion i prevezli se u Vinkovce. Tamo smo dobili nove odore, otuširali se… i tražili da nas puste kućama. Nije nas bilo 40 dana, svi smo htjeli vidjeti obitelji. No oni koji su odlučivali imali su druge planove s nama. Planirali su za dan ili dva poslati nas nazad, ne znajući kakvu smo mi situaciju ostavili u Bogdanovcima. Nisu s nikim razgovarali niti stekli uvid u ono što se tamo dogodilo – jer da jesu, bilo bi im jasno da je to bez temeljitih priprema neizvedivo. Našli smo se na rubu incidenta, no uvidjeli su da je vrag odnio šalu i pustili su nas kući na par dana.”
Neko vrijeme nakon bogdanovačke epopeje, Predrag Jaružanin postavljen je za načelnika policijske postaje Drenovci. Zona odgovornosti te policijske postaje obuhvaćala je 30 kilometara kopnene granice sa Srbijom, te 40 kilometara vodene granice s Bosnom. Pojašnjava: „Donesena je odluka – budući da smo nešto prošli u tom ratu – da ostanemo na ovome području i radimo na osiguranju državne granice sa Srbijom.” Prije sedam godina raspoređen je na mjesto policijskog savjetnika u Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj. Nakon rata je osnovao i obitelj. U prvome braku su rođeni Matea – koja je liječnica – i Dominik. U drugome braku je na svijet došao David, sada živahni četverogodišnjak.
Predrag je ostao živjeti u svojoj Gunji. Tu je doživio i katastrofalnu poplavu koja je mjesto zadesila 2014. godine. Kad ga pitam o tome, kratko kaže: „Bilo je strašno. Ali ostali smo živi i zdravi”. Nekada je slobodno vrijeme provodio u lovu, ali kaže da ga to više ne zanima. Sada vrijeme ispunjava druženjem s prijateljima. Popiju kavu, odigraju koju partiju bilijara i to je to. Kaže: „Sve što smo prošli ostavilo je nešto posljedica i na psihu. Nemaš više živaca za neke stvari, pa se držiš odabrane ekipe. Puno je ljudi razočarano u sve. Ljudi se osjećaju odgurnuti u stranu. Oni koji mogu i imaju što za reći, nitko im ne da priliku. Ništa ja nisam bio ni sposobniji ni hrabriji od drugih. Svi smo mi bili isti. Sad ispada da su
nekolicina bili vanzemaljci, a to nije točno. Na obljetnicama se pojavljuju ljudi koji nemaju veze s obranom, pričaju svašta. Mi, koji smo bili, gubimo volju otići tamo. Jedinici za posebne namjene PU Županja ne priznaje se status, iako postoji dokument o njezinu osnivanju. Od pedeset ljudi koji su 1. listopada otišli u Bogdanovce na ispomoć, desetorica su odustala, dvojica poginula, petorica nestala, trineast ih je ranjeno a zarobljena su bila sedmorica. I to su činjenice. Prošlost se ne može promijeniti, ali činjenice treba znati. I ono što se može ispraviti – treba ispraviti.”
Autorica teksta: Gordana Ilić Ostojić
Tekst je nastao za potrebe knjige “Glava među zvijezdama – Bitka za Bogdanovce?”.
Napomena uredništva: Predrag Jaružanin preminuo je 9. travnja 2021.
