Svjetska zdravstvena organizacija jučer je objavila kako je koronavirus stekao obilježja globalne pandemije. U Hrvatskoj je 24 potvrđeno zaraženih osoba, nitko nije umro, a potvrđeno je i jedno izlječenje. Uzmemo li u obzir da nas ima 4,076.200, u brojkama to znači da je zaraženo 0,000006 posto stanovništva.
U svijetu je zaraženo 127.841 osoba, umrlih je 4.717, a izliječenih 68.325. S druge strane, od obične sezonske gripe godišnje oboli oko 5 milijuna osoba, a umre ih oko 650.000. Imajući sve te brojke pred sobom, moram priznati da mi je nejasna panika koja vlada i kod nas i u svijetu. Italija je u karanteni. SAD od petka uvode zabranu na sve dolaske iz Europe, s iznimkom Ujedinjenog Kraljevstva. Mađarska je zatvorila granice. Katar je zatvorio Nacionalnu knjižnicu.
Ako je ova globalna pandemija dokazala nešto, onda je dokazala koliko smo glupi. Globalno i lokalno.
Francusko ministarstvo zdravstva ovoga je vikenda izdalo priopćenje kako šmrkanje kokaina ne liječi COVID-19. Američka uprava za hranu i lijekove već tjednima upozorava da ispijanje izbjeljivača ne pomaže izlječenju. Hrvati se, pak, uzdaju u moć bijelog luka, molitve i svete vode. Naše ministarstvo zdravstva se po tom pitanju nije oglasilo. Na prvi glas o pojavljivanju zaraženih u Hrvatskoj, narod je navalio kupovati brašno, šećer i ulje. Za ljuti boj protiv virusa krofnama i kiflicama. Očekivala bih da su planuli Aspirini i ostale ljekarije, ali ne. U ljekarnama je nestalo samo maski, koje nitko zapravo ne nosi, osim onih kojima su stvarno potrebne – poput pacijenata na kemoterapiji, recimo. Oni te maske danas plaćaju 80 puta skuplje nego prije par tjedana, zahvaljujući paničarima oko nas. Amerikanci i Japanci suočeni su s nestašicom toaletnog papira na policama trgovina. Uopće ne mogu ni zamisliti zašto su osjetili potrebu opskrbiti se toaletnim papirom do kraja života na pojavu virusa koji uzrokuje respiratorne probleme.
No, ono što me najviše boli jeste to što je na vidjelo izišlo koliko smo zapravo jadni kao država.
Slušam jučer na radiju nekog pametnjakovića koji sav ozbiljan zbori kako će Vlada zbog gospodarskih gubitaka zbog pandemije vjerojatno biti prisiljena na umanjivanje određenih stečenih prava. Nije precizirao kome i koliko štete je pandemija nanijela, ali svaki izgovor je dobar na ovim našim prostorima. Samo da podsjetim: imamo 24 zaraženih, a gospodarstvo nam je u banani još od stoljeća sedmog.
Da toaletnog papira nema u našim bolnicama, to odavno znamo. No, otkrilo se kako u našim školama nema tople vode, nema sapuna, nema ubrusa, a nema ni toaletnog papira. Na državnoj razini, te naše škole godišnje za svoj račun zarade više od 160 milijuna kuna iznajmljivanjem prostora i drugim uslugama. No za sapun, eto, nemaju. Ovih dana kreću i priče kako bi najbolje bilo zatvoriti škole, da se epidemija uspori. Navodno, nastava bi se odvijala online. Padoše mi na pamet kineski učenici, koji su svoju aplikaciju za online nastavu sinkronizirano ocjenjivali najgorom mogućom ocjenom, pa je Google Play istu izbrisao iz svoje ponude. Mudri klinci. Našima će aplikacija vjerojatno štekati par tjedana, a do tada će i ta epidemija u nas proći.
Negdje na početku ove histerije, čula sam izvješće sa sjednice Stožera za civilnu zaštitu gdje izjaviše da će u slučaju širenju virusa mobilizirati prazne hotele na obali za smještaj pacijenata, a u gradovima će na trgovima podignuti vojne šatore u kojima će se vršiti trijaža. Mislim da u to vrijeme nismo imali niti jednog zaraženog. Moram priznati da sam se slatko nasmijala na tu fantaziju – ta govorimo o zdravstvenom sustavu koji nije u mogućnosti osigurati vam CT snimanje u roku od 12 mjeseci ili dolazak vozila hitne službe prije nego što pacijent umre. Takozvano „zdravstvo među najboljima na svijetu“ prema bivšem (srećom!) ministru Kujundžiću. Prošli sam tjedan iz prve ruke imala priliku vidjeti kako to zdravstvo funkcionira. Odete li u vinkovačku bolnicu vaditi krv, izvadit će vam je na hodniku, dok okolo cirkulira stotinjak bolesnih ljudi. Prvo se morate kroz tu gomilu ljudi i tehničara koji vade krv probiti do čarobnog šaltera (ništa bez šaltera u lijepoj našoj!) da bi vam dali broj. Onda se vratite na početak hodnika da bi stali na kraj reda. Onda vas nakon 45 minuta prozovu prezimenom, ne brojem koji držite u ruci. Pa vam uvale epruvete koje držite u znojnim dlanovima skupa s jaknom, šalom, kišobranom i torbom, koje nemate kamo odložiti. Pa konačno dođete na red i izvade vam krv. Na kraju vam pljasnu tufer na ruku, a kad zatražite flaster da taj tufer i pričvrste, kažu vam da je flaster samo za invalide. 7 centimetara flastera. Samo za invalide. Zdravstvo, među najboljima na svijetu, jel’. U Africi je bolje, vjerujte. Za vrijeme rata je bilo bolje. U isto vrijeme i na granici apsurda, dok vama vade krv u tom grupnom veselju, Vinkovački vodovod i kanalizacija poziva stranke da prilagode svoje postupke i ponašanje novonastaloj situaciji, te da u prostor šalter sale ulaze pojedinačno. I da se ne rukuju s djelatnicima. Za šalterima.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
