Važnost procesa provjere činjenica u novinarstvu je od ogromnog značaja. Brojne promjene u društvu rezultirale su gubitkom povjerenja u medije, a dijelom je razlog tomu i nevjerodostojnost koju je iskazao dio medija u prenošenju medijskog sadržaja koji se plasira javnosti. U nekim boljim vremenima po novinarstvo, redakcije su zapošljavale osobe za provjeru činjenica kako bi provjeravale činjenice i tvrdnje koje su novinari iznosili u člancima.
Riječ je o sveobuhvatnoj i zaokruženoj kontroli kvalitete sadržaja medijskog sadržaja prije objavljivanja. Osvit ove prakse u modernom novinarstvu se pripisuje najvećim američkim časopisima kao što je TIME u 20-im godinama prošloga stoljeća. Ekonomsko „stezanje“ koje je pogodilo većinu novinskih organizacija širom svijeta od početka 21. vijeka je značilo smanjenje osoblja za provjeru činjenica, njihovo spajanje sa lekturom ili potpunu eliminaciju.
Provjera činjenica je međutim ponovno dobila na značaju. Za rast ove novinarske prakse bila su značajna dva momenta. Kako navodi Unicefov Priručnik za obrazovanje i obuku novinara “Novinarstvo, “lažne vijesti” i dezinformacije” urednica Cherilyn Ireton i Julie Posetti, prvi val je pokrenut dodjelom Pulitzerove nagrade za državno izvještavanje 2009. godine PolitiFactu, projektu za provjeru činjenica koji je tek nešto više od godinu dana ranije pokrenuo list St Petersburg Times (sada Tampa Bay Times) iz Floride. Inovacija PolitiFacta je bila ocjenjivanje tvrdnji na tzv. „Truth-O-Meteru“, čime je provjeri činjenica dodat još jedan sloj strukture i jasnoće. Ovako strukturiran pristup je publikama veoma jasno dao do znanja šta je zapravo provjera činjenica – i pojasnio ulogu tog instrumenta kao novinarskog alata za pozivanje javnih ličnosti na odgovornost za svoje riječi – i u tom procesu inspirirao desetine sličnih projekata širom svijeta. Drugi val projekata za provjeru činjenica je došao nakon globalne navale tzv. „lažnih vijesti“. Taj termin, koji je sada sveprisutan i, kako se ocjenjuje, pogrešno korišten, opisuje potpuno izmišljene senzacionalističke priče koje dopiru do ogromnih publika iskorištavanjem algoritama društvenih medija. Kako je tijekom 2016. godine postajalo jasno da je online infrastruktura informiranja naročito propusna na dezinformacije i netočne informacije, sve više grupa je odlučivalo da se okrene provjeri činjenica. Taj drugi val se često jednako fokusirao na provjeravanje javnih tvrdnji kao na raskrinkavanje viralnih prijevara.
Metodologija i etika provjere činjenica
Provjera činjenica nije viša matematika. Ono što jeste je savjesna analiza koju pokreće jedno osnovno pitanje: „Kako to znamo?“. U isto vrijeme, provjera činjenica nije provjera pravopisa. Ne postoji vodič ni rječnik sa svim činjenicama, ni jednostavan program za pregled dokumenata i označavanje svega što se pogrešno prikaže kao činjenica, navodi u pomenutom priručniku Alexios Mantzarlis dodajući kako se provjera činjenica sastoji od tri faze:
1. Traženje provjerljivih tvrdnji pročešljavanjem zakonskih evidencija, medijskih izvora i društvenih medija. Ovaj proces uključuje određivanje koje značajne javne tvrdnje se (a) mogu i (b) trebaju provjeriti.
2. Utvrđivanje činjenica traženjem najboljih dostupnih dokaza za predmetnu tvrdnju.
3. Ispravljanje zapisa procjenom tvrdnje u svjetlu dokaza, najčešće na skali istinitosti.
Kako se pripremiti za provjeru činjenica?
Lejla Čamdžić u tekstu “Kako bezbolno proći proces provjere činjenica?” na balkansmedia.com (Kako bezbolno proći proces provjere činjenica? | Balkansmedia) kaže kako ne možete nikada imati previše foldera.
Napravite folder za osobe, za firme, za press-clipping i sve ostale osnovne elemente vaše priče. Unutar njih, neka svaka osoba i svaka firma ima svoj folder. Imajte odvojen folder za sve vrste dokumenata koje ste koristili – zakoni, presude, snimci ekrana (Print Screens) itd. Imena svih dokumenata moraju odražavati njegov sadržaj i imati naznačen datum izdavanja dokumenta. Ako vam ovo postane praksa u istraživanju, onda ćete uvijek imati jasan pregled svega što ste već prikupili. Dokumenti koje imate moraju biti pretraživi. Postoje brojne web stranice gdje možete učiniti svoje dokumente pretraživima i programi za proces koji se zove OCR (Optical Character Recognition). Uz pomoć njih svoje dokumente u .pdf ili .jpg formatu možete obraditi tako da tekst bude pretraživ. Svi dokazi koje imate moraju biti navedeni u fusnotama. U suprotnom, za sve što nema izvor, fact-checker će predložiti brisanje iz teksta. Prije svega, morate se i psihički pripremiti i odvojiti dovoljno sati za razgovor sa fact-checkerom, navodi Čamdžić.
Dodaje kako su fact-checkeri u procesu objave osobe koje će imati najviše motivacije i želje da vaša priča u cjelosti bude neupitno tačna. Nerijetko su pravnici po struci, ali i ako nisu, njihov je cilj da objavljenu priču prate dokazi neoborivi na sudu. Njihov je zadatak da vam postave najteža pitanja i da dovedu u sumnju u svaki vaš zaključak. Prije nego što prvi put pristupite provjeri činjenica možda ćete misliti da će najteža pitanja biti o onim dijelovima teksta na kojima ste proveli najviše vremena istražujući ih. U pravilu to nije tako. U prvoj provjeri činjenica, najviše ćete vremena provesti tražeći dokaze za ono što se vama čini kao općepoznata činjenica. To su najčešći izvori frustracije u cijelom procesu. Ozbiljan fact-checker ne poznaje kvalifikacije poput općeg znanja, svari koje svi znaju, općeprihvaćenih istina. Kada počne provjera činjenica, fact-checker zaboraviti prethodna iskustva i sve što zna o temi. Važno je ne izgubiti iz vida da, fact-checkera, svog saradnika na tom zadatku morate poštovati. Analiza vašeg teksta, potpisa ispod fotografija, infografika i sveg pratećeg materijala do najsitnijih detalja je krajnji cilj. Isti imperativ ima i druga strana — novinar se uvijek tretira kao najveći stručnjak za danu temu i zavrjeđuje respekt, kaže Lejla Čamdžić koja nudi i raščlambu na primarne i sekundarne dokaze.
Šta su primarni dokazi?
U načelu, provjera činjenica je završena kada je svaka rečenica u priči dokumentirana. Dakle, za sve navedeno će primarni dokaz biti dokument. Sve ostalo su izuzeci. Naravno, izuzetaka će biti u svakoj priči, ali je bitno da se oni svedu na minimum i da se za sve pokuša pribaviti dokument.
Osobni podaci su zaštićeni. Ne očekuje se da ih objavite. Ali će se uvijek od vas očekivati da predočite da ste pravilno identificirali osobe o kojima govorite u priči. Za to vam je potreban datum rođenja, imena roditelja, srednje ime, adresa, a najčešće je to kombinacija više podataka koji se nalaze u više različitih dokumenata.
Kada se govori o firmi, onda su validni podaci o vlasnicima i odgovornim licima, kao i sve promjene prikazani u izvodu iz registra firmi. Kao dokaz poslužit će i službeni glasnik. U nekim državama se podaci o promjenama nalaze samo u službenom glasniku i sadrže više pojedinosti o direktorima. Tako da se tamo nerijetko može vidjeti adresa, broj pasoša, državljanstvo i slično, što pomaže da se identificira osoba. Ako se govori o dioničarskim firmama, onda će u primarne dokaze spadati i izvodi iz registra vrijednosnih papira ili izvodi sa burzi. Takve vrste dokumenata se preuzimaju sa službenih web stranica i imaju zabilježen točan datum i vrijeme na koje se podaci odnose.
Šta su sekundarni dokazi?
Ako nemate dokument ili ako za činjenicu koju navodite ne postoji dokumentirani dokaz, onda se možete poslužiti drugim, sekundarnim dokazima. Sve što je već objavljeno u drugim medijima, smatra se sekundarnim dokazom i najčešće vam trebaju tri navoda iz drugih medija, ne samo jedan.
Najčešće se sekundarni dokazi koriste za potvrđivanje rodbinskih veza. Čak i ako imate rodni list osobe, opet morate dokazati da je ime roditelja koje stoji upravo ta osoba sa kojom vi pokušavate dokazati vezu, a ne osoba istog imena. Za to se možete poslužiti izjavom u kojoj jedna osoba svjedoči o drugoj. Takve izjave mogu biti date u intervjuima, na društvenim mrežama i slično. Kao dokaz također mogu poslužiti fotografije na kojima se osobe pojavljuju zajedno u javnosti.
Objavama iz drugih medija možete se poslužiti i za referiranje na vrijeme i mjesto nekog dešavanja. Naprimjer, ako navodite da se pljačka banke desila nekog dana, tada fact-checkeru trebate poslati vijesti iz tri različita medija od toga dana.
Kao sekundarni dokaz poslužit će vam i brojni drugi dokazi koji se pronalaze na internetu. Mape za pronalaženje adresa, stranice za prodaju nekretnina za navođenje okvirne cijene, stranice za praćenje aviona ili plovila, objave sa društvenih mreža.
Gdje je najlakše pogriješiti?
Najlakše ćete pogriješiti kada se koristite napisima iz drugih medija. Sve što možete, istražite sami. Fact-checkeri pristaju da se koristite već objavljenim člancima kada citirate izjavu datu u razgovoru za drugi medij, kako biste je usporedili sa nečim oprečnim u svome tekstu. Na primjer, ministar je u izjavi za ABC magazin rekao da će narednih deset dana provesti na odmoru. Dokumente o osnivanju firme u Dubaiju potpisao je upravo tri dana nakon toga.
Mediji koji imaju proces provjere činjenica u svojim standardima rijetko gube na sudu, ako ih tuže za klevetu, narušavanje ugleda i slično. Kada njihove istraživačke priče preuzmu drugi mediji, onda dolazi do problema. Takav je primjer novina koje su na naslovnoj strani objavile „Ministar je ukrao pare od penzija!“, a u samom tekstu koji su preuzeli od drugog medija govori se samo o istrazi. Ministar je tužio izdavača novina, ali ne i medijsku kuću od kojih su preuzeli tekst, jer je njihov naslov bio „Ministar pod istragom“. Dakle, senzacionalizam neminovno donosi nevolje i dugoročno jako šteti kredibilitetu, zaključuje Lejla Čamdžić.
Ž.D.
