Atya već 1526. pada u ruke Osmanlija predvođenih Ibrahim-pašom. O stanju utvrde za turske uprave malo se zna, ali je ipak sasvim sigurno da je bila održavana i povremeno pregrađivana. Nije nam poznat točan datum kada su Osmanlije zaposjeli Atyu, no pretpostavlja se kako je utvrda vjerojatno bila prepuštena neprijatelju bez borbe negdje početkom kolovoza. Juraj Srijemac u svome djelu nabraja 17 utvrda što su ih Turci tada zauzeli sve do Erduta, uključujući tu i Atyu.
Poslije pobjede na Mohačkom polju i haranja po Ugarskoj, Sulejman se vratio u Carigrad, ostavivši jake vojne posade u većini osvojenih utvrda u Srijemu; tako je bilo i sa Atyom. U vrijeme otomanske vladavine mjesto mijenja ima i od tada se naziva Voćin.
Poznato nam je da je samostan ponovno oživio u drugoj polovici 16. stoljeća, u sklopu franjevačke provincije Bosne Srebrene. Samostan su obnovili franjevci iz Olova, koji su u Voćin došli oko 1573. ili pak oko 1586.godine. Na taj zaključak navode pisma iz tih godina, u kojima pape spominju aktivnost bosanskih franjevaca sjeverno od Save, odnosno pozivaju ih da pomognu riješiti manjak svećenika.
Bosanski biskup Franjo Baličević piše 1600. godine papi Klementu VIII. da je u prvoj godini papina pontifikata – dakle 1592. ili 1593. – bio vizitator u Slavoniji. Tijekom posjeta je, osim gradova Požege, Velike, Našica i sela oko Našica, pohodio i Atyu, koju naziva Voćin. Za njega kaže da je na obali Dunava, udaljen pet dana puta od Našica, i da ima samostan sa crkvom Sv. Augustina, u kojem živi šest franjevaca i jedan laički brat. Taj samostan pastoralno opslužuje sam Voćin i okolna sela s oko 1 200 katolika.
Krvoproliće u samostanu
No, voćinski je samostan u vrijeme pisanja tog pisma već bio ponovno opustio. Dogodilo se to u vrijeme habsburško-turskog “Četrnaestogodišnjeg” rata koji se vodio od 1593. do 1606., te ustanka u Slavoniji potkraj 16. stoljeća. O tome govori nekoliko različitih izvora.
Najstarija verzija događaja je ona iz već spomenutog pisma biskupa Baličevića iz 1600., u kojem se, poslije opisa samostana u Voćinu opisuje što se dogodilo „prije četiri godine”, dakle 1596. Biskup piše kako su Turci otkrili da jedan fratar u samostanu skriva požeške kršćanske zarobljenike, pomažući im da pobjegnu u svoje zemlje, pa su mu Turci odrubili glavu, nabili ga na kolac, ostale fratre rastjerali, a samostan opljačkali.
Sljedeći izvor koji opisuje taj događaj je pismo katolika župe Ilok iz 1634. godine. Tu se kaže da su u blizini Iloka postojala dva samostana bosanskih franjevaca koji su se zvali Voćin i Kološtar. Fratri su prvo napustili Kološtar, a zatim je i voćinski samostan bio optužen da je prihvatio “carske vojnike koji su došli pustošiti tursku zemlju”. Iz tog su razloga Turci smaknuli voćinskog gvardijana Gašpara iz Olova, i to tako što su mu “ovdje u Iloku odrubili glavu, a zatim ga mrtva nabili po sredini na kolac”. Ostali fratri iz Voćina nakon toga su neko vrijeme boravili po okolnim selima, a potom se “povukli u svoju provinciju, u samostan u Olovu”.
Protokom vremena od tog nemilog događaja, izvješća o njemu postaju sve krvavija, brutalnija i iskrivljenija. Uspomena na krvoproliće u samostanu iz 1596. sačuvana je i u kasnijim franjevačkim ljetopisima i “deskripcijama”. Tako je Franjo iz Velikog Varadina u svom opisu Provincije Bosne Srebrene iz 1679. godine na kraju nabrojao “mučenike” provincije, među kojima je na prvom mjestu voćinski gvardijan koji je bio “živ nabijen na kolac”, što se ne slaže sasvim s pismom iz 1634., prema kojem je gvardijan najprije bio obezglavljen.
Opsežniji i još netočniji prikaz istog događaja navodi djelo slavonskog franjevca Ivana Stražemanca o istoj provinciji, koje je napisano 1730. i kasnije dorađivano. Ondje se o voćinskom samostanu kaže i ovo: “Malo prije opsade Beča Turci su spalili samostan i crkvu, a na iločkoj kapiji su gvardijana živog oderali, vikara nabili na kolac, ostalu braću okrutno poubijali, a svete predmete i samostanski namještaj opljačkali. Priča se da su tada dva psa koja su bila u samostanu pobjegla u Bosnu u samostan Sutjesku u kojem se tada nalazio provincijal, prevalivši udaljenost od šest dana puta, da bi lavežom ispripovijedali o nesretnom događaju.”
No, nije to bio jedini krvavi događaj u samostanu koji je ostao zabilježen u kronikama. I na kraju 15. stoljeća, u vrijeme prije osmanlijskog osvajanja, samostan je pretrpio silno nasilje.
Naime, nakon smrti Matije Korvina 6. travnja 1490., vlasnici Atye iz roda Geréb de Vingárt podržali su – kao i većina ugarskog plemstva – novoizabranog kralja Vladislava II. Jagelovića. Istodobno je dio ugarskih, slavonskih i hrvatskih plemića pristao uz Maksimilijana Habsburgovca, koji je od ljeta 1491. pokušavao realizirati svoje pravo na ugarsko prijestolje vojnim sredstvima. Krajem 1491. godine zaraćeni Vladislav i Maksimilijan sklopili su mir, no Vladislav je teško opraštao nevjernost nekih velikaša koji su se svrstali uz Maksimilijana. O tome svjedoči isprava koju je izdao u Budimu 9. rujna 1493.
Kralj u toj ispravi navodi optužbe koje su mu podnijeli vjerna braća Geréb kojima optužuju skupinu plemića – svojedobnih Maksimilijanovih pristaša – da su tijekom 1490. redom napadali, pljačkali i palili trgovišta u posjedu Geréba – Ivankovo, Szombathely, Osijek i Atyu. Izvješće o događaju u Atyi dosta je opširno i detaljno.
Grupa optuženih je „20. kolovoza 1490. došla pred trgovište Atya i pred utvrdu što se ondje nalazi te su, napavši na nju neprijateljskim načinom i ratnim spravama, trgovište poharali i opustošili i žalosnim umorstvima poubijali više od četrdeset osoba između podložnika i službenika tužitelja. Čak i čestitim ženama oteli su sve stvari i odjeću. strašno ih istukavši i izranivši, te povrh svega razvalili vrata i ulaze samostana Manje Braće Sv. Franje i mnoge njihove ljude i podložnike u samom klaustru zatukli i izranili, a naposljetku su u rečeno trgovište podmetnuli vatru i spalili ga.“ Kralj Vladislav zatražio je od samostana u Pécsváradu da utvrdi istinitost optužba, što je i učinjeno, te utvrđeno da su optužbe vjerodostojne.
Propast utvrde
Voćin se tijekom 17. stoljeća ne spominje, sve do vremena turskog napuštanja Srijema. Tada su onamo počeli doseljavati stanovnici iz okolnih krajeva koji o prošlosti Voćina nisu ništa znali.
Utvrdu je 1687. god. zauzela austrijska vojska pod zapovjedništvom generala d’ Aspermonta, i u to je vrijeme teško stradala. Borbe su potrajale tijekom cijele 1688., a Turci su nakratko ponovo zauzeli utvrdu. Mjesto Voćin su poslije – zajedno s tvrđavom – dobili grofovi Eltz.
Zanimljivo je da se tek nakon napuštanja utvrde 1736. godine prvi put javlja ime Šarengrad, a staro ime Voćin vremenom se potpuno izgubilo. Nastanak imena Šarengrad nije razjašnjen, ali prevladava mišljenje da dolazi od mađarskog naziva Szerenvar, što bi u prijevodu značilo – Srijemski grad.
Dvije sestre i jedan momak
Vjekoslav Klajić je o postanku Šarengrada zabilježio narodnu legendu koja vjerojatno potječe iz 18. stoljeća. Prema toj priči, na tom su prostoru živjele dvije mlade sestre – Sara i Mara – koje su poslije smrti svojih roditelja odlučile podići dva grada. Tako je s jedne strane potoka Dobre vode nastao Saringrad, a s druge Maringrad.
Kasnije se obje djevojke zaljubiše u istog momka. Da jedna drugoj ne učine što krivo, djevojke se dogovore pozvati momka, pa neka on sam odluči za koju će poći. Momak je došao i odabrao Saru. Tužna je Mara nakon toga umrla od žalosti, a njezin Maringrad je propao pod zemlju. Otad je ostao samo Saringrad i on je potom prozvan Šarengrad.
Tekst i foto: Gordana Ilić Ostojić
