Još od vremena antike, podravsko-dunavski kraj Vukovske županije imao je izuzetnu prometnu važnost. Osim što je Dunav bio važan plovni put, promet ljudi i roba i u srednjem je vijeku tekao tragom antičke podunavske ceste koja je od Vukovara vodila nizvodno prema Sotinu, Opatovcu, Šarengrad i Iloku, te dalje sve do Petrovaradina. Te je prometnice valjalo čuvati, a jedna od njihovih čuvarica bila je utvrda Atya, čije ostatke i danas možemo vidjeti kako se uzdižu iznad Šarengrada.
Utvrda Atya stoji na uzvisini ponad Dunava, a zbog tog položaja ima nepravilni oblik poligonalnog tlocrta. Nekada je bila opasana širokim jarkom, a svi su joj zidovi izgrađeni od čvrste opeke. Sjeverni dijelovi obrambenog zida koji gledaju prema Dunavu odavno su nestali, jer su se odronili u rijeku. S južne se strane ulazilo u nisko četverostrano predvorje – od kojega je sačuvano tek nešto malo zidova – a potom se kroz široka vrata ulazilo u veliku i pravilno kvadratičnu branič-kulu dimenzija 10 sa 10 metara, baš kako je bilo uobičajeno u vrijeme gotike.
Prema neznatnim ostacima kule povjesničari su zaključili da je u prizemlju imala bačvasti svod, a na drugom je katu bila gotski svođena prostorija. Ispred kule bio je izgrađen prostor s „vučjom jamom“ i pokretnim mostom. Osim ulaznog prostora očuvan je i prvi kat kule, no drugi kat nije opstao. Što se nalazilo u prostranom dvorištu utvrde danas je vrlo teško reći. Ostaci žbuke i veliki stilski prozori – kakvih nema ni u jednoj drugoj okolnoj utvrdi – svjedoče da Atya nije bila samo vojnička utvrda, nego i mjesto za stanovanje.
Utvrda se u izvorima prvi puta spominje posredno. Naime, godine 1300. u izvorima se imenom spominje kaštelan utvrde Atya. Vodeći se tim podatkom, izgradnju utvrde može se smjestiti u 13. stoljeće.
Ladislav Ćelavac
Početkom 13. stoljeća, u vrijeme vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II, među ugarskim se velikašima javlja stanoviti Smaragdus, po svemu sudeći pridošlica iz francuske grofovije Šampanje. Smaragdus je začeo rod koji je dao vojvode, kraljvske suce, brojne župane, te jednog nadbiskupa kojeg su – zanimljivo – ubile njegove vlastite sluge.
Smaragdusov sin Enard obnašao je mnoge visoke dužnosti i vjerno služio kraljevima na vlasti, pa je stekao dosta posjeda, napose u vukovskoj županiji. Tako je 1275. od Ladislava IV. Kumanca dobio mnoge posjede oko Bosuta i uz Dunav, uključujući i posjed zvan Atya.
Enard je za sobom ostavio tri sina, a imanje Atya se našlo u sklopu posjeda koji su pripali njegovom sinu Nikoli, kojega su pak baštinila tri sina čija su imena ostala zapisana: Beke, Ladislav i Enard. Ladislav Enardov se od 1326. do 1333.godine spominje kao njitranski župan, a u kasnijim izvorima nosi i pridjev de Athya, Nosio je Ladislav i nimalo laskav nadimak „Zaar“ ili „Szár“, što je u nekim latinskim dokumentima prevedeno kao „Calvus“, odnosno – Ćelavac.
Čini se da je izvorno značenje zapravo bilo ‘obrijane glave’, u smislu mađarskog pretkršćanskog običaja brijanja glave, pa bi tako preneseno značenje nadimka zapravo bilo „poganin“. Mađarski povjesničar Pál Engel pretpostavlja da je upravo taj Ladislav Ćelavac (Szár) podigao tvrđavu u Atyi, koja se po njemu prozvala „Szárvár“, što je zatim dalo slavensko ime Šarengrad.
Vjerojatno se ipak radi tek o slučajnosti, jer oblik Szárvár nije nikada nigdje bio zabilježen, a današnji oblik, Šarengrad, javlja se prvi put mnogo kasnije, tek početkom 18. stoljeća. Osim toga, utvrda u Šarengradu prvi put se izravno spominje tek početkom 15. stoljeća – 1414. godine – i uvijek se naziva Atya ili Atyavár.
Sa sigurnošći znamo da je u vrijeme Ladislava Ćelavca naselje Atya bilo središte crkvene župe. O tome svjedoče računi izvanredne papinske desetine, koja je u Ugarskoj prikupljana od 1332. do 1337. godine. U tim se dokumentima navodi i titular crkve – Sv. Petar – a sude i po iznosima uplata, Atya je bila malena i relativno siromašna župa.
Unuk Ladislava Ćelavca, Ivan, priključio se u vrijeme kratkotrajne vladavine Karla II. Dračkog protivnicima Sigismunda Luksemburgovca predvođenima slavonskim posjednicima braćom Horvat. Kad je njihova stranka u borbama 1387. bila poražena, Sigismund im je oduzeo posjede. Ivanovi posjedi – pa tako i Atya – dospiješe u ruke njegova daljnjeg rođaka Smaragda. Kad je nekoliko godina potom taj Smaragd umro bez nasljednika, kralj Sigismund je 2. veljače 1398. posjed Atya zajedno s pripadajućim selima darovao svome vjernom pristaši, Ivanu Morovićkom, tadašnjem mačvanskom banu.
Samostan s tri papinske potvrde
Iz pisma rimskog pape Inocenta VII upućenog 1405. vikaru bosanske franjevačke provincije saznajemo o želji mačvanskog bana Ivana Morovićkog da “u svom trgovištu zvanom Athia” izgradi za franjevce bosanske vikarije samostan s crkvom posvećenom Duhu Svetom. Papa ovima dopušta da napuče taj samostan i daje im uobičajene povlastice. Dana 21. svibnja 1411. godine papa Grgur XII potvrđuje ranije dopuštenje pape Inocenta VII.
No, izgradnja samostana nije dovršena ni tada. Razlog tomu je što je Ivan Morovićki 1415. pošao u pohod u Bosnu, gdje je zarobljen i odveden u osmanlijsko zatočeništvo. Oslobođen je tek četiri godine kasnije, nakon što je njegova supruga Uršula prikupila iznos od 40. 000 zlatnih florina i platila otkupninu. Nakon što se 1419. Ivan Morovićki vratio u Ugarsku, mogao se posvetiti izvršenju svojih pobožnih nakana, vjerojatno zahvalan Bogu što je živ i slobodan.
Dana 24. veljače 1420. godine i treći papa – Martin V – ponovno Ivanu Morovićkom potvrđuje dopuštenje za izgradnju samostana. U travnju 1448. godine upućena je zamolba papi Nikoli V. u kojoj se traži da se posjetiteljima samostanske crkve Svetog Duha podijele oprosti, navodeći da je takvu povlasticu odobrio i prethodni papa Eugenije IV. Taj dokument svjedoči o tome da je samostan u međuvremenu konačno dovršen i stavljen u funkciju.
Osnivač samostana Ivan Morovićki umro je vjerojatno 1434.godine. Naslijedio ga je njegov sin Ladislav, no i on umire već 1447., a za njim ostaše sinovi Ludovik i Matijaš, posljednji izdanci tog znamenitog roda.
Kraljevi bratići i sestrična
Matijaš Morovićki je bio istaknuti velikaš u središnjem razdoblju vladavine Matije Korvina, a njegova žena Margareta Szilágyi bila je kraljeva sestrična. Matijaš i Margareta u braku nisu imali djece ili su im sva djeca umrla, pa je Matijaš svoju ženu – “iz velike ljubavi” i da bi je materijalno osigurao za slučaj da ostane udovicom – učinio vlasnicom trgovišta, kaštela i vlastelinstva Atya, kao i drugih brojnih imanja i vlastelinstava. Tu je odluku u prisutnosti oboje supružnika potvrdio kralj Matija u Budimu 8. prosinca 1470. Margareta je uvedena u posjed, no nakon muževe smrti ipak nije uspjela sačuvati status vlasnice.
Matijaš je umro 1476. godine, a Atya prelazi u vlasništvo kralja Matije Korvina. Dana 10. svibnja 1481. kralj Matija izdaje darovnicu kojom vlasnici Atye i svih pripadajućih dobara postaju braća Ladislav, Petar i Matija Geréb od Vingárta. Četvorica braće bili su zajednički bratići i udovice Margarete i kralja Matije. Dana 20. svibnja iste godine kralj izdaje ispravu kojom svi posjedi koji pripadaju kaštelima Atya i Valpovo, te dobra na području Vukovske i Baranjske županije koja su pripadala Margareti Morovićki, od sada pripadaju braći Geréb.
Srednjovjekovni Šarengrad bio je jedan od najvažnijih posjeda velikaša Morovićkih, što se odrazilo na napredak naselja kao urbane sredine. Uz utvrdu i samostan, u Atyi se ubrzo razvilo i naselje koje se prvi put spominje već 1481. godine. Atya se već od početka 15. stoljeća spominje kao trgovište (oppidum), a o njezinu razvitku govori i činjenica da je tijekom tog stoljeća više osoba iz mjesta studiralo u inozemstvu. Sveučilišne matice spominju četiri takva studenta: jednog u Beču i trojicu u Krakovu.
Vlasnik utvrde i posjeda, hrvatski ban Matija Gereb koji je s kraljem Matijom sudjelovao u oslobađanju Jajca od Turaka, dobro je znao vrijednost utvrde, pa ju je utvrđivao i spremao za borbu s Turcima. Posjedu su tada pripadala i susjedna sela Okut, Nemčin, Zaguljan, Babje Selo (Bapska), Kordoš, Beles, Belin Dol, Radino Selo, Banovac (Banovci), Sig, Komtor, Sv. Ivan, Ražestinci i Heren.
No, do 1503. godine obitelj Geréb izumire, a neki njihovi posjedi ponovno su vraćeni u vlasništvo Margarete Morovićki. „Videći, da je pritišću bolesti i starost i da joj se život primaknuo kraju, a želeći pritom da njezina nasljedna dobra ne završe u rukama nezahvalnika, nego onih koji će imati na pameti spas njezine duše, kao i duša njezinih predaka i njezinog pokojnog muža“ Margareta u siječnju 1504. odlazi u kaptol u Stolni Biograd, gdje kao nasljednike svojih posjeda određuje djecu svoje sestrične Apolonije Rozgonyi: „Njima i njihovim potomcima ostavlja dvije skupine posjeda: prvo, tvrđu i trgovište Valpovo s okolnim posjedima, koji uključuje nekoliko trgovišta i posjeda „u distriktu Asszuágy (Osuvak) u Kraljevini Slavoniji”; i drugo, trgovište i tvrđu Atya, s prijevoznom daćom na Dunavu“. Godine 1504. umire Margareta Morovićki, no rođaci očito nisu marili za njezinu ostavštinu. Već 1505. godine utvrde Atya i Valpovo, kao i posjede koji im pripadaju, nasljednik Nikola de Csák u vlastito ime i ime svoje braće i sestara daruje palatinu kraljevstva Emeriku Perényiju.
Posljednji srednjovjekovni gospodari Atye
Plemićka obitelj Perenyi koja je utrvrdu dobila na poklon od nasljednika nije ostala u posjedu Atye. Neki izvori daju naslutiti da je utvrdu od palatina otkupila Beatrica, udovica hrvatskog hercega Ivaniša Korvina, vanbračnog sina kralja Matije. U nekakvoj mutnoj transakciji Beatrica je Atyu potom prepustila Emeriku Töröku od Enyinga, pa tako posljednji srednjovjekovni gospodari Atye postadoše članovi porodice Török Enyingi, u neko doba između kraja 1505. i početka 1509. godine.
Hrvatski srednjovjekovi povjesničar i kroničar Juraj Srijemac pisao je o tom Emeriku, koji je prvo bio u službi kod hrvatskog hercega Ivaniša Korvina, a nakon Ivaniševe smrti kod njegove udovice Beatrice, kćeri Bernardina Frankapana. Srijemac je u svojim zapisima Emerika prikazao kao krajnje bezobzirnog spletkara i lopova, koji nije prezao ni od toga da iz koristoljublja otruje djecu svojih gospodara – pokojnog Ivaniša i žene mu Beatrice.
Podatak da su Emerik Török, a zatim i njegov sin Valentin doista bili posljednji srednjovjekovni gospodari Atye potvrđuje i jedan kasniji izvor: putopis Antuna Vrančića iz 1553. godine. U putopisu Vrančić spominje Atyu, koja je pripadala Valentinu Töröku, ta da se utvrda isticala prednostima i položajem, no da je u vrijeme njegova putovanja „pogođena sličnom kobi kao i druge, sravnjene sa zemljom.”
Valentin Török Enyingi je još kao maloljetnik bio nominalni beogradski ban, a zatim i severinski kapetan. Nakon pada Beograda u ruke Osmanlija, Valentin se neko vrijeme skrivao u Mohaču. Kako ga se držalo suodgovornim za gubitak Beograda, izgubio je sva imanja, ali ih je ubrzo i vratio. U kraljevsku se milost uspio vratiti oženivši se kćerkom Marka Pempflingera, miljenika kraljice Marije.
Nakon pogibije hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. Jagelovića u porazu na Mohačkom polju 1526. godine, Valentin – koji je bio (očito ne baš uspješan) kraljev tjelohranitelj – spasio se bijegom. Godinu kasnije u Bačkoj je smaknuo samozvanog srpskog “cara” Jovana Nenada, djelujući kao pristaša kralja Ivana Zapoljskog. Ivan Zapolja izabran je 1526. godine za kralja u Ugarskoj i Slavoniji, no kao protukandidat za prijestolje se pojavio Ferdinand Habsburški, kojeg su za kralja izabrali u Hrvatskoj, otprilike u isto doba.
Nedugo prije svoje smrti, Ivan Zápolja sa samrtne je postelje Valentina imenovao vrhovnim zapovjednikom svojih trupa i – zajedno s još dvojicom velikaša – su-skrbnikom svog sina Ivana Sigismunda kojem je bilo tek 15 dana kada mu 1540. godine umire kraljevski otac. Nakon smrti kralja Zápolje Valentin je postao pratilac i pouzdanik kraljice udove Izabele.
Valentin je 1541. godine uspješno obranio dvorac Ofen od trupa Wilhelma von Roggendorfa, koji je u ime Ferdinanda Habsburgovca uzalud pokušavao osvojiti tu utvrdu.
Sultanova smicalica
Iste te godine pod dvorcem Ofen bio je utaboren i sultan Süleyman I, saveznik pokojnog kralja Ivana Zapolje. Sultan je poželio vidjeti jednogodišnjeg novog kralja Ivana Sigismunda, kako bi mu dao svoj “očinski blagoslov”. Dijete su u sultanov šator ispratili Valentin Török i drugi ugarski vojskovođe. No, Mađari su prekasno shvatili da je riječ o Sultanovoj smicalici – dok su oni boravili van dvorca, Turci su ga bez borbe uspjeli zauzeti. Valentin Török zarobljen je prilikom tog posjeta Sultanu i odveden u Istanbul kao zarobljenik. Glavni razlog za Törökovo zarobljavanje vjerojatno je bila činjenica da je Török bio jedini karizmatični politički i vojni vođa koji je mogao ustati protiv Turaka.
Valetnin je bio zatvoren u ozloglašenom zatvoru Yedikule – Dvorcu sedam kula. Njegova supruga Katharina Pemfflinger očajnički je pokušavala osloboditi muža. Međutim, sve intervencije poput onih Habsburgovaca ili Visoke porte bile su neuspješne. Katharina je intervenirala i kod kraljice Izabele, te kraljeva Francuske i Poljske, ali bez uspjeha. Valentin je do kraja života ostao zatočen u tamnici Dvorca sedam kula. Tu je i umro u jesen 1550., u 47. godini života. Njegov je grob ostao nepoznat. To je, u osnovnim crtama, burni životopis posljednjeg predturskog gospodara Atye.
Nastavlja se…
Tekst i foto: Gordana Ilić Ostojić
