U suvremenom društvu, kakvom bez sumnje pripadamo, svaki naraštaj odrasta u svijetu sve bogatijem medijima i njihovim sadržajima. Kako su djeca i mladi u pravilu vrlo prilagodljiva i brzo pamte nove informacije, stoga znaju biti i najzanimljiviji masovnim medijima jer će zapamtiti sve ono što vide i čuju, a na što odrasli ne bi često ni obratili pozornost.
Kako postupiti u takvom slučaju? Pustiti najmlađe da uživaju u raznovrsnosti programa i sadržajima koji oni nude bez pokušaja nadgledanja njihovih aktivnosti i ograničavanja određenih sadržaja uvjereni kako pretjerana zaštita nije dobra ili pak, ograničiti pristup određenim sadržajima koje mediji nude s ciljem zaštite od negativnih utjecaja.
Ono što se bez sumnje ne može poreći jeste činjenica kako se današnja djeca rađaju s medijima i jednostavno ih je nemoguće u potpunosti zaštititi od njihova utjecaja niti je moguće uskratiti im njihovo korištenje. Potrebna je dakle, ravnoteža. Prema pojedinim istraživanjima čak gotovo 75 posto djece ima pametne telefone odnosno mobitele i rijetko koje dijete ga ne želi. Stoga, mediji su itekako nadohvat ruke svakom djetetu, a o mladima da se ne govori. Život s medijima za djecu i mlade je postao normalan poput disanja i nitko i ne razmišlja kakvim posljedicama bi po psihički razvoj najmlađih mogla rezultirati pretjerana i neselektivna konzumacija medijskih sadržaja. Ono što se nudi u medijima obično se uzima zdravo za gotovo, pa ni roditelji, djedovi i bake previše ne zadiru u ono što njihovi nasljednici konzumiraju u medijskom svijetu.
A trebali bi jer su odnosi s drugim ljudima, znači stvarni život, prijateljstva, razgovori jedan od najvažnijih stupova razvoja svakog ljudskog bića. U slučaju pretjeranog korištenja medija, djeca i mladi gube upravo tu konstantu i postaju nedruštveni, često izolirani od prijatelja i okoline u kojoj žive. Nemali broj puta smo svi svjedočili kako je u restoranima roditeljima da bi smirili djecu najlakše dati im pametni telefon u ruke. I odatle nekako sve počinje. Kako odrastaju djeca su sve izloženija svemu onome što emitiraju mediji, i dobrome i lošemu, pri čemu im je ono loše dakako uvijek zanimljivije.
Kako bi sutra imali zdrave naraštaje, nužno je imati kontrolu nad onime što djeca i mladi konzumiraju koristeći pametne telefone, internet, TV i ostale medijske platforme. Svakako, ne na način da im se izričito nešto brani već primjerenom komunikacijom u kojoj će se jasno ogledati zabrinutost starijih za njihov razvoj. Ali i postaviti pravila. Naglasak je ovdje svakako na komunikaciji koja nikako ne bi smjela izostati između djeteta i mladog čovjeka s jedne, i roditelja, bake i djeda, učitelja ili skrbnika s druge strane. Jer samo se komunikacijom mogu djeci i mladima objasniti opasnosti koje nudi pretjerano korištenje medija i nedovoljno kritički sagledani sadrži koje mediji nude. Samo komunikacijom jednih s drugima možemo izbjeći gubitak bliskih veza, ljudskog suosjećanja i međusobne potpore koji su nužni svakom ljudskom biću. A posebice djeci i mladima kako bi sutra stasali u zdravu ljudsku jedinku u svakom smislu te riječi. Jer, izazovi koje suvremeni svijet stavlja pred sadašnje i buduće naraštaje, toliki su da je lako pogubiti prioritete, pa i izgubiti i samoga sebe, a to često zna rezultirati kobnim posljedicama. Koje nažalost, počesto i sami znamo viđati, gledati ili slušati o njima.
Đuro Karalić
