Godinama unazad čitali smo o ubojstvima koja se događaju u SAD-u te svi mislili kako je to daleko i da do Hrvatske tako nešto ne može doći. Onda je se u svibnju prošle godine dogodila tragedija u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu. Poslije te tragedije razgovaralo se sa djecom kako bi se podigla sigurnost u školama i djeci objasnilo što se dogodilo. Mislilo se da se tako nešto u Hrvatskoj ne može dogoditi. Mislili se tako sve do petka, 20. prosinca 2024. godine, kada je i u školi u Hrvatskoj ubijeno dijete.
O onome što se danas dogodilo u Osnovnoj školi Prečko već je sve poznato. Zna se tko je ubojica, zna se da se radi o bolesnoj osobi, zna se i da se liječio, a kako roditelji kažu zna se i da su oni tražili da bude hospitaliziran. Isto tako zna se i da je ubijeno sedmogodišnje dijete i to dok je bilo u školi i da je ranjeno više djece i njihova učionica. Ono što se ne zna su kakve su sve traume ostale djece koja su tog dana bila u školi i sve to vidjela, koja su se skrivala od ubojice ispod klupa ili bježala iz škole. Ne zna se niti tko će preuzeti odgovornost za ovu današnju tragediju i poučeni nekim ranijim primjerima hoće li je uopće preuzeti.
Možda bi prvo trebalo krenuti od samog liječnika za kojeg majka ubojice kaže da ga je molila da njenog sina zadrži u bolnici jer nije za van. U isto vrijeme bi ministar obrazovanja Radovan Fuchs trebao, ako ne podnese ostavku iz moralnih razloga, u što iskreno sumnjam, trebao donijeti konkretne mjere kako i na koji način zaštiti djecu u školama. Roditelj kada pošalje dijete u školu očekuje da će ono tamo biti sigurno, da će se družiti, učiti, upoznavati prijatelje, a ne da strepi hoće li se vratiti živ iz škole. Možda u isto vrijeme i da konačno napravi neke konkretne promjene u školama kako bi nam djece u školama imala kvalitetnije uvjete, a ne da samo slušamo o tome kako se nešto planira. Možda i da razmisli o tome da škole imaju zaštitare, ako ih već ne zna kako zaštiti. Ako saborski zastupnici mogu imati zaštitare, a predsjednik, predsjednik sabora i premijer pravu vojsku osiguranja oko sebe onda bi trebao pronaći i načina da zaštiti i djecu.
Kako god sve ovo što se dogodilo još jednom je pokazalo koliko nam je sustav loš i nesiguran. U istom danu kada se dogodila tragedija premijer Plenković je najavio kako će se sve škole zaključavati i da slijede promjene. Pitanje svih pitanja je zašto se to odavno već nije napravilo, a ako ne baš odavno zašto ne poslije pokolja u Beogradu? Znači li to da je morala da se dogodi i neka tragedija u Hrvatskoj pa da dođe do nekih promjena? Zašto ne možemo učiti na pozitivnim iskustvima drugih, a ne samo čekati i pametovati kako nešto treba napraviti ili je trebalo? Vidi se to i po današnjim izjavama svih političara koji su, normalno, zgroženi s onim što se dogodilo. Međutim, nitko nije tolik zgrožen ili osjeća neku moralnu odgovornost da radi tragedije koja se dogodila podnese ostavku. Kada se bolje razmisli moral baš i nije toliko česta riječ među političarima, čast izuzecima. Fuchs je danas rekao i kako je u školu upućen tim za krizne situacije ali i da će biti osnovano povjerenstvo koje će istražiti što se dogodilo. Kada netko na Balkanu spomene riječ osnivanja povjerenstva ili komisije to obično znači da se ne želi ništa riješiti osim kupiti nešto vremena.
Sve u svemu ovo što se danas dogodilo u Hrvatskoj je nešto što se više nikada ne smije ponoviti niti u jednoj školi. Kako i na koji način će to biti realizirano nitko ne zna ali se to mora napraviti. Može li Fuchs, Plenković ili netko treći razmisliti o tome kako su se danas osjećali roditelji iz OŠ Prečko i što su razmišljali kada su čuli o događanjima u školi, a znali su da im je dijete tamo. Hoće li možda njih dvojica otići kod roditelja ubijenog djeteta kako bi im rekli što se dogodilo i kako je došlo do tragedije? Sigurno neće iako bi baš oni to morali napraviti jer oni su na vrhu svih onih koji su nešto morali ranije napraviti a nisu.
U ovom komentaru neću previše o političarima koji su posebna kasta u Hrvatskoj i koji odlučuju o svemu pa i o tome hoće li nekog dana u Hrvatskoj svanuti Sunce ili ne. Dovoljno ih je vidjeti u skupocjenim odjelima i automobilima, a pri tome svi znamo kakve su im plaće ali i kakvi su im rezultati. Dobar dio njih ni sam ne zna kako je dospio do te razine ali kada su već tamo čine sve da tamo i ostanu jer znaju da bez politike i svih beneficija ih nema nigdje. A kako živjeti bez sigurnih i velikih primanja, službenih automobila, službenih telefona, službenih bankovnih kartica, prvih redova na raznim skupovima i niza drugih privilegija o kojim obični smrtnici mogu samo sanjati? Na žalost, oni su ti i koji nešto mogu promijeniti ali prvo moraju dobiti dozvolu od stranke jer velika većina njih nema osobne hrabrosti bilo što reći kako se ne bi zamjerili predsjedniku stranke. Neki bi na sve to rekli – Hrvatska danas.
AUTOR: Branimir Bradarić
