U svakome od nas živi i jedan slijepac. Možemo jasno vidjeti sve osim sebe samog. A sebe nije vidjela ni predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kada je Hrvatsku pokušala uvjeriti kako puna elana kreće u utrku za novi mandat na Pantovčaku. Dok je pred punom dvoranom hadezeovaca, koji su na njeno predstavljanje došli po stranačkom zadatku i pod mus, u sred radnog dana, predstavljala svoj program djelovala je umorno, isprano i lažno. Jednako lažno kao i njen program koji se sastoji od sedam ključnih riječi, razvoj, pravednost, sigurnost, identitet, odlučnost, demokracija i optimizam , oko kojih je nanizala nisku potrošenih fraza u koje nitko nije povjerovao, jer se jasno vidjelo da u njih ne vjeruje ni ona sama. Sve je ona to već jednom rekla, pa porekla. U pet godina Kolinda je zapravo učinila sve što je mogla. Na račun poreznih obveznika proputovala je sve zemlje koje je htjela, na pozornicama diljem svijeta pjevala do mile volje, posjetila sve tekme koje je htjela i urlala s tribina u navijačkom žaru, plesala na najboljim koncertima, mijenjala dizajnersku odjeću kao čarape i isprobala sve tretmane za ljepotu. Uz to je uštedjela malo manje od milijun kuna i prije vremena vratila neki ogroman kredit. Sada se čini da joj je ponestalo motiva. Sve ih je potrošila. Ne pada joj na pamet što bi mogla raditi slijedećih pet, dugih, dosadnih godina. Posjetiti opet iste zemlje, tekme, koncerte, sjediti na Pantovčaku bez realnih ovlasti i brojati nove haljine, smišljati opet iste, dosadne, prazne priče o pravdi, jednakosti i borbi protiv korupcije, pa ih prosipati puku dok joj u publici plješću Milan Bandić i Gabrijela Žalac i ini. Dosadno.
A slijepac je vid zamaglio i premijeru koji je očito zaboravio što znače ključne riječi kojima njegova kandidatkinja za predsjednicu pokušava osvojiti još pet godina dosadnog i lagodnog života, te podebljati svoju ušteđevinu kad jednom više ne bude kraljica besplatnih prilika. Proteklog tjedna mu je očito puklo da opet, u očima naroda, bude veliki vođa najveće i najmoćnije stranke u zemlji. Iako i sam zna da to nije ponadao se da se to neće vidjeti ako nabaci frajersku masku i opali sankcije neposlušnima. Dozlogrdilo mu je, naime, da mu po tamo nekim hadezeovskim grupama na viberu i whatsappu pola stranačkog članstva želi da više ne bude premijer, pa je iz stranke izbacio 15 –ak članova za koje većina Hrvata nikad nije ni čula i time pokazao koliko mu je stalo do demokracije i koliko su mu ti članovi svojim neandertalskim riječima digli tlak. Naš premijer, nikako da shvati tko mu plaća članarinu. Oni veliki, koji su zapravo tvorci tih spornih grupa i od kojih većina ni uz pisani vodič „ne zna“ pravilno popuniti imovinsku karticu, naravno nisu izbačeni. Oni su samo nakratko javno začepili i vjerojatno prešli na neke tajne platforme, u kojima će pod pseudonimima čekati da mu zabiju na izborima glasajući za Škoru ili unutar stranke za Stiera, Kovača, Penavu i druge kojima ne smeta njihov rječnik.
Kako bi dodatno pokazao da nije mlakonja Plenković je sankcije odlučio nametnuti i neposlušnim profesorima. Ili će pristati na njegovu ponudu, koja otom potom nudi povećanje osnovice od šest posto kroz slijedeću godinu jer će njegova Vlada zapravo biti samo tehnička, ili im neće platiti ni jedan dan koji budu proveli u štrajku. Zaboravio je samo da profesori, odustanu li sad, nikada više neće imati priliku izboriti ni jedno svoje pravo štrajkom, jer će sve buduće Vlade znati da ih je dovoljno s par stotina kuna opaliti po džepu i ušutkati. Loš pokušaj.
Njegovu je glumu očito popušio samo Milan Bandić kada mu je Plenković obećao da će mu, podrži li proračun, konačno odobriti kontroverzni GUP. Naivno. GUP naravno nije prošao jer Plenković ne može HNS, kao stranačke pikzibnere, isključiti iz Vlade bez da sruši samog sebe. I tako se sada Milan čudi. Osramotio se pred cijelom zemljom, pa u tišini smišlja kada će i kako Plenkoviću zabiti. Možda već tijekom predsjedničkih, a najizglednije je da će to učiniti nakon parlamentarnih izbora.
AUTOR: Sonja Marinković Hoffmann
