Kralj Sigismund 1408. godine braći Gorjanski potvrđuje vlasništvo na golemim posjedima u čak 12 ugarskih i hrvatskih županija, pa tako i na Horvatima, Nagyfali i ostalim posjedima u ovome kraju. Za razdoblje u kojem su vlasnici Horvata bili Gorjanski značajna je i isprava kralja Sigismunda iz 1432. godine kojom posreduje u razmiricama palatina Nikole II i njegovih sinova Nikole i Ladislava oko diobe posjeda Gorjanskih. U navedenoj ispravi navode se castra i castella (utvrde) i curiae (kurije ili dvori) koje tom diobom dobiva svaki pojedini član obitelji Gorjanski. Palatin Nikola je – među ostalim imanjima – za sebe uzeo i kuriju u Horvatima.
Četiri desetljeća kasnije, u donatornoj listini iz 1477. – 1478. godine Horvati su opisani kao zapušteno mjesto s ruševnom crkvom koja ima kamenom zidani zvonik. U nešto boljemu stanju su bili dvori koje su izgradili Ivanovci, a kasnije su ih kao svoj stalni stan preuredili i održavali Bančaji. Nakon što su došli u posjed Horvata, Gorjanski su te dvore koristili kao ljetnikovac. U istom se dokumentu spominje i kapela građena u 11. ili početkom 12. stoljeća.
U dokumentu iz 1472. godine navodi se da su plemići Berislavići Grabarski napali, opljačkali i opustošili dijelove posjeda Gorjanskih, a između ostalih se navodi da je opustošeno i područje Nagyfalua u Vukovskoj županiji. Tako se u ispravi iz 1478. spominje čak 78 pustoselina na području posjeda Nagyfalu, kao i ruševna zidana crkva kamenog tornja u Horvatima, koji su u to vrijeme tek dio posjeda Nagyfalu. Nakon izumiranja palatinske loze Gorjanskih, njihovo sjedište Gorjani te posjedi Nagyfalu i Horvati dospjeli su u ruke banske loze – obitelj Bánffyja Gorjanskih. Tako ponovo nailazimo na Lovru iz banske grane roda Gorjanskih i njegovog šurjaka Ivana Kishorváta Hlapčića. Sasvim tipično za Lovru Bánffyja – da je posjed Horvati u njegovom vlasništvu saznajemo iz dokumenta iz 1521. godine, sastavljenom povodom istrage vezane za optužbu vlasnika posjeda Ivankovo, vicepalatina Ivana od Gétyea. Vicepalatin je tvrdio da je stanoviti Ivan, koji je stanovao na posjedu Horvati, ukrao konja stanovitom Marku s ivankovačkog vlastelinstva. Kako je optuženi Ivan podložnik Bánffyjev, Lovru se držalo odgovornim ne samo za nastalu štetu, nego i za ponašanje Ivanovo. Ne znamo kako je istraga završila.
Svim nesrećama i razaranjima unatoč…
U razdoblju od 1478. do 1503. godine posjed Horvati poprište je dinastičkih previranja i ratnih sukoba. S jedne su strane Lovro Bánffy i pristaše Maksimilijana Habsburškog, a s druge ugarska velikaška obitelj braće Géreba od Vingarta i kralja Vladislava II. Jagelovića. U tom su sukobu stradala mnoga naselja posjeda Horvati, a Lovro ih je zbog razbojničkog ponašanja i nevjere prvo izgubio, pa potom dobio nazad. Nakon što je nastupio mir, čini se da je 1506. godine obnovio derutnu crkvu u Horvatima.
Nedavna istraživanja pokazala su da je u obnovi crkve sv. Bartola korištena veća količina rimskih opeka koje su donijete s obližnjih lokaliteta. Te opeke nisu bile ugrađene u zidove prilikom gradnje (ili bar ne u većem dijelu), nego su tek kasnije ugrađene u otpornjake pri obnovi crkve. Te su opeke vjerojatno prvobitno bile iskorištene za druge javne objekte u Horvatima – poput hospitalskog svratišta, carinskog ureda i župnog dvora – pa su tek nakon što su građevine stradale u borbama Horvata i Gorjanskih, nanovo iskorištene za popravak, odnosno proširenje crkve.
Po završetku borbi između Horvata i Gorjanskih nije bilo potrebe za obnovom javnih zgrada, jer mjesto je izgubilo značaj u političkom i gospodarskom smislu. No, nije izgubilo crkveni značaj, jer je u mjestu ostala dobra crkva, iako ju je bilo nužno popraviti. Za pretpostaviti je da su ostale, drvene crkve na prostorima posjeda Horvati u borbama i razaranjima uništene. Iako je stanovnika na cijelom posjedu je manje, a u samim Horvatima najmanje, preostalom je življu trebalo osigurati crkvu. Zato Gorjanski popravljaju crkvu, koju valja i povećati, jer će ju koristiti veći broj osoba iz svih dijelova posjeda. Unutrašnjost svetišta tada je urešena renesansnim zidnim oslikom, koji i danas svjedoči o visokoj kulturi kruga Gorjanskih koji su na svoje posjede doveli umjetnike iz samog središta kraljevstva ili možda čak i nekog udaljenijeg kraja.
Nakon osmanskog osvajanja ovog kraja Slavonije 1536. godine, u osmanskom popisu sandžaka Požega iz 1579. godine spominje se mezra (pustoselina) Hrvat na području sela Mikanovci koje pripada nahiji Jošava, a u sklopu veće upravne jedinice kadiluka Gorjan (Gorjani).
Pretpostavlja se da je crkva stradala ili za vrijeme Osmanlija ili je bila toliko derutna da joj se svod urušio. Istražnim radovima utvrđeno je da je za vrijeme Osmanlija djelomično uništen i renesansnia zidna slikarija unutar crkve namjernim oštećivanjem očiju i ekstremiteta prikazanih svetaca – sv. Nikole, Mojsija i sv. Ivana Krstitelja.
Godine 1660. crkva se spominje pod imenom sv. Bartola u izvještaju Petra Nikolića koji je kao vizitator zagrebačkog biskupa utvrđivao granice zagrebačke biskupije u Slavoniji. Nikolić u izvještaju navodi da u selu Mikanovci postoji kamena crkva sv. Bartola i tri mjesta s ruševinama zidova gdje se nekad održavalo bogoslužje.
Tako je srednjovjekovnu crkvu valjalo ponovo obnoviti i proširiti. Vjeruje se da se ovo povećanje zbilo 1730. ili 1731. Crkva je obnovljena po nalogu đakovačkog biskupa Petra Bakića, o čemu svjedoči njegov grb nad bočnim ulazom s južne strane crkve, a pod njim natpis koji spominje popravak 1731. godine.
Jedna od mnogih posebnosti crkve sv. Bartola su i “Turske verige” – željezne karike koje su ostale nakon obnove crkve, na sjevernom zidu lađe. Narodno je vjerovanje da potječu iz turskih vremena i da su služile za vezivanje konja koje su Turci držali u crkvi, no zapravo su služile za vezanje skupocjenih ukoričenih knjiga (inkunabula), radi sigurnosti i zaštite od krađe. Kako su srednjem vijeku knjige bile vrlo rijetke i vrlo skupe, u pravilu su bile ukoričene u daske, okovane, zaključane i – lancima vezane za zid.
Gordana Ilić Ostojić
