Slaven Horvat iz Vinkovaca jedan je sasvim netipični strojovođa. Razgovarajući o poslu, kaže mi kako ne radi već mjesec dana, a kako ga nema na rasporedu za ovaj mjesec izgledno je da neće raditi još neko vrijeme. Biti strojovođa zahtjevan je i odgovoran posao, s neuobičajenim radnim vremenom i ostavlja vrlo malo vremena za neke privatne zanimacije.
No, s druge strane, noćna smjena u vlaku zna biti inspirativna; to su trenutci kad mu svašta kreativnog padne na pamet. Dodaje kako prvi put u životu ima mjesec dana vremena posvetiti se onome što voli, pa mu privatno ova situacija zapravo odgovara. Uređuje radionicu, sprema tavan i reastaurira prijateljevu VW Bubu iz 1967. godine. Nije mu to prva restauracija, a vjerojatno ni posljednja: ponosni je vlasnik triju VW kombija koje je sam uredio. Onaj kojeg najčešće viđamo po gradu je tirkizni kamper kojeg je uređivao oko 3 godine. Smjestio je u njega i krevete i mini kuhinju i stvorio si idealno sredstvo za bijeg. Kaže mi da povremeno jednostavno mora nekamo otići. Obožava planine i bar jednom godišnje se uspije maknuti iz ravnice i iskusiti drugačije pejzaže. Član je i planinarskog društva, no dodaje da nikada s društvom nije uspio nekamo otputovati, jer vikendom uglavnom nije slobodan.
Metal je njegov medij izražavanja. Fascinira ga kiparstvo Dušana Džamonje, izrada figura i oblika isključivo varenjem. Izazov mu je od onoga šta većina percipira otpadom stvoriti nešto lijepo i funkcionalno, složiti neku viziju koja mu se mota po glavi. Priča mi kako je prije nekog vremena imao hrpu metalnih cijevi s kojima je odlučio nešto napraviti. Za početak, isjekao ih je na komadiće. Onda je komadiće krenuo zavarivati jednoga za drugi – na kraju je od hrpe cijevi dobio mondrianovski strukturiranu plohu koja život nastavlja kao unikatni stolić. Smije se i kaže kako ti njegovi projekti uglavnom završe nezapaženo – nešto ostane kod njega, nešto pokloni prijateljima ili proda, ali proces izrade mu uvijek predstavlja izazov i zadovoljstvo. Neke od njegovih metalo-tvorina mogu se vidjeti u rocabilly baru „Hang Loose” – među ostalim i jedinstveni šank za kojim je gušt sjediti. Dodaje da izrada nečega konkretnog često potraje duže nego što je predviđao, ili se pojavi neki neočekivani tehnički problem koji treba riješiti, ali je ustrajan i stvari ne ostavlja nedovršenima. No, s druge je strane i poprilično nestrpljiv; kad nešto smisli, odmah mora početi raditi na tome.
Slaven jednostavno obožava voziti. Vozio je svašta: role, skate, bicikl, motor, automobil, kamion… kroz smijeh kaže da samo tenk još nije vozio. I prilično je ekstreman u tome – ako vozi bicikl, to nije krug po kvartu nego potegne i do 100 kilometra. Voli da automobil i motor nisu komercijalni, da imaju ono nešto posebno. Voli slušati dobru glazbu dok vozi. Obožava i čitati, i kaže da uglavnom čita na poslu u pauzama.
Priča mi kako nije čovjek od nogometa, politike i TV-a. Isključivo se okreće stvarima koje se tiču njega – ne u nekom egoističnom smislu, nego ga stvari na koje ne može utjecati jednostavno ne zanimaju. Fura svoj film i epidemija tu ništa nije promijenila. Kaže mi da je i ranije bio uglavnom na relaciji posao-kuća-radionica, pa mu ne nedostaju neka društvena događanja. Malo mu fali jedini birc u koji je zalazio na kavu. (Mislim da to nije zbog kave nego zbog ekipe koja se tamo okuplja i s kojom se može kvalitetno razgovarati o lakovima, podlogama, cincilatorima i gefufnama.)
Kad ga pitam o planovima za budućnost, odgovara protupitanjem: “Znaš li tko je Bekim Sejranović? Čovjek je napisao putopis o tome kako je sjeo u brodicu u Bosni i krenuo Savom i Dunavom prema Crnome moru. Ja ti volim freakove. Voli bih da i sam mogu tako nesputano nekamo krenuti, bez plana. Imam taj kamper koji je idealno sredstvo za to, no nikada nisam uspio iskoristiti njegov pun potencijal. Eto, to bih htio u budućnosti.“
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
