…Dotle su se ljudi koji su branili Lužac povlačili na Priljevo kod silosa na Dunavu. Na ovim će položajima pokušati zaustavili neprijatelja da ne prodre do kraja na Dunav. Nekoliko su puta odavde pokušavali vratiti se i na Lužac, no bezuspješno. Neprijatelj je stalno pritiskao. Prvi veći udar napadači čine 5. studenoga 1991., no naši ih i ovoga puta odbijaju, vraćaju čak i našu zastavu na Lušcu. Međutim, daleko jače neprijateljske snage ponovno se okupljaju i ponovno navaljuju, provaljuju kroz naše položaje i ipak izbijaju na Dunav.
“Naši su dotle u Kidričevoj ‘Kod šumara’ stalno razgovarali što će biti dalje. Brat Antun dolazi mi 15. studenoga i kaže da sutra on i njegovi idu u proboj. Nisam bio ni svjestan što govori. O bilo kakvom napuštanju Vukovara nikad nisam ni razmišljao, a kamo li da bi mi na pamet padao kakav proboj. Bio sam potpuno izvan sebe. Nisam htio ni s njim ni s njegovima, ostao sam. No, već 17. studenoga biva još teže, pa i sam pomalo shvaćam da se ipak mora ići. Imao sam previše onih za koje nisam znao. Sa sinom Draganom i kćeri Bernardom odlučujem da idemo i mi! Jedan dio svoje obitelji koji sam vidio u Bernardi i Draganu odlučio sam izvući. Sebe u taj dio nisam stavljao ni u primislima…”
S punkta “Kod šumara” i iz Terakove kuće okuplja se pedesetak ljudi. Oko 17 sati vraćaju se u Terakovu kuću i dogovaraju kako i kojim se putem izvlačiti. Dok su još razgovarali, broj se ljudi povećavao. Pri kraju dogovora bilo ih je već stotinjak. Svi su bili uglavnom branitelji.
Preko Vuke prebacuju se plastičnim čamcem koji su vukli tamo-amo nekoliko desetaka puta, sve dok svi nisu prešli. Ostala su bila još samo četvorica kad se kraj njih stvara još trideset i sedam policajaca sa zapovjednikom policije Stipom Polom. Shvaćaju što trebaju raditi, pa prevezevši i ovu četvoricu, čamac ostavljaju Poli i njegovima. Kreću dalje u manjim skupinama. Veću kolonu u proboju nisu smjeli stvarati jer bi bili primijećeni istoga časa. Vidaković čeka Polu i njegove, pa se priključuje njegovoj skupini. Pole zapovijeda naprijed, pomaže mu još jedan gardist, dok Vidaković ravna zadnjim dijelom ove skupine. Već je nastupila i noć, 18. studenoga bližio se svom nadnevku. Kreću prema Lovačkom domu, pa šljunčarom prema Petrovcima. I čelo i začelje imaju noćne dalekozore, pa stalno promatraju.
U 23 sata stižu u Petrovačku dolu. Probijaju se prema Bogdanovcima, a zatim se upućuju prema Petrovačkoj šumi stalno mijenjajući pravac kretanja. Od šume kreću prema Marincima ne približavajući se previše selu. Iz šumice između Cerića i Mirkovaca izbijaju na put prema šljunčari i već se nalaze između Nuštra, Cerića i Vinkovaca u blizini nekog salaša.
“Male farme! Zvao se Mala farma”, objašnjava mi Stjepan. “Onda ipak nismo znali gdje smo. Možda je to bila i Mala Bosna? Motorolom smo nazvali Nuštar priznajući da ne znamo gdje smo. Iz Nuštra su nam javili da će ispaliti rafal svijetlećih metaka u zrak. Valjda su ih i ispalili, ali ih mi nismo vidjeli. Ponovno ih zovemo, pa kažu da će sad raspaliti iz protuzrakoplovne strojnice te da ćemo valjda to vidjeti. I zbilja, shvatili smo da smo pred Vinkovcima.”
Pred njima je bio kanal i jedna blesavo vijugava lenija. Jedni su htjeli natrag prema Nuštru odakle su primijetili protuavionce, no Stjepan ih je uvjeravao da su upravo pred Vinkovcima i da se ne treba vraćati natrag, pa makar to bio i Nuštar.
“Osjećao sam da smo blizu trafostanice koja se nalazila pred samim ulazom u Vinkovce”, govori Stjepan.
Poslušali su Stjepana, prešli kanal i izašli na cestu. Usput uspostavljaju vezu sa Centrom za obavješćivanje u Vinkovcima, a odmah nakon toga pred njih izlaze vinkovački branitelji i odvoze u hotel “Slavoniju”, prvu postaju mnogih koji su izašli iz pakla Vukovara i odakle će mnogi krenuti na zapad na kratki odmor, sveudilj sanjajući i nadajući se u što skoriji povratak – na istok.
