Branitelj Trpinjske ceste Stipe Majić – Pipe svoje je ratne dane proveo uz bok legendarnih zapovjednika obrane Blage Zadre i Marka Babića. Kao i ostale njegove suborce, rat ga je istrgnuo iz jednog potpuno mirnog života i bacio u okruženje u kojem su granatiranja, borbe i pogibije suboraca postale svakodnevnica.
Možete li se prisjetiti svojih osjećaja ili razmišljanja iz vremena kada se grad našao u potpunom okruženju?
Mi smo jednostavno iz nekog lagodnog života završili u vihoru rata. U trapericama, tenisicama… jednostavno smo uletjeli u taj rat. Dok smo se okrenuli, on nam je bio pred nosom. Nismo imali vremena za previše razmišljanja, rat nas je uvukao u sebe. Svi smo mahom tada imali dvadeset i nešto godina, i nismo bili baš pretjerano ozbiljni. Oni stariji koji su bili uz nas prihvaćali su tu našu zafrkanciju. Jednostavno, kad si mlad, takav si… Naravno, u ratu je bilo tih različitih, strašnih sudbina – pogibija i ranjavanja. No nismo imali vremena plakati. Kako dani prolaze jedan za drugim, navikneš se, očvrsneš. Nastojiš prevladati strah i tjeraš dalje. Nije bilo kukanja, nego smo svojim šalama to prevladavali. Mislim da se i naši uspjesi protiv neprijatelja dijelom mogu pripisati baš tome.
Jedna od pogibija koja je ostavila dubokog traga bila je ona zapovjednika Blage Zadre.
Da, nakon Blagine pogibije svi smo bili potreseni i došlo je do svojevrsne krize. Neposredno nakon tog događaja, na sastanku u zapovjedništvu u Mustangu okupili smo se Marko Babić, Marinko Leko – Čamac, Ivan Kapular, Robert Zadro, Mirko Brekalo i ja. Pitanj je bilo: kako ćemo dalje? Bilo je svakakvih prijedloga. Kapular je predložio da se povučemo na Borovsku cestu, čemu sam se ja usprotivio. Rekao sam: ‘Imali smo velike gubitke. Šest je ljudi poginulo, među njima i Blaga, a šest nam je ljudi bilo ranjeno. Ali, to nije razlog da povučemo crtu obrane.’ Otišao sam s tog sastanka, pozvao Čamca da se vratimo na liniju, i rekao ostalima da se ja neću povući, a oni neka mi ujutro jave što su odlučili. Uglavnom, linije su ostale nepromijenjene.
Iz grada u okruženju ste izišli probojem. Kako ste se odlučili na to?
Odluka da krenemo u proboj došla je spontano. Prije toga nam se dogodila pogibija Blage Zadre, a nedugo potom neprijateljske su snage presjekle i komunikaciju između Borova naselja i Vukovara. Neki od naših dečki s Trpinjske ceste su prije toga otišli na Priljevo, boriti su se kod silosa i 11 dana su proveli na tom položaju u ispomoći. Međutim, JNA je imala tolike snage, silne tenkove… Nije tu bilo pomoći. Dan prije nego što su dečki otišli, JNA je zauzela Lužac i postojala je opasnost od presijecanja komunikacije Borovo naselje – Vukovar. Nas je tada na Trpinjskoj cesti ostala tek nekolicina. Marinko Leko – Čamac i ja bili smo zamjenici Marku Babiću, a kad su njih dvojica otišli na položaje kod silosa s nekoliko pripadnika Žutih mrava, ja sam ostao kao posljednji zapovjednik na Trpinjskoj cesti. Na punktu je ostalo sedam ili osam ljudi – neki su poginuli, neki izbačeni iz stroja ranjavanjem. Ostao sam s tih par koji su preostali i vodio akcije u kojima smo uništili desetak tenkova i nekoliko puta zaustavljali neprijateljske napade. To je potrajalo sve dok nismo otišli s Trpinjske ceste u proboj.
Kao što sam rekao, Borovo naselje je bilo odsječeno od Vukovara, i u slučaju da je netko ranjen nije ga se moglo odvesti do bolnice. A nestalo nam je svega: punjenja, ljudi, municije. Onda je organiziran sastanak u pričuvnoj bolnici u Commerceu i tamo je odlučeno da Marko Babić povede grupu branitelja i krene u proboj po pomoć. Tako je donesena odluka da se ide u proboj.
Odlazak iz Vukovara u tim okolnostima nikako nije značio sigurnost i spas, da će se izvući živa glava. U proboj se kretalo bez znanja o tome kako su neprijateljske snage raspoređene, gdje su minska polja, gdje završava neprijateljski teritorij, niti kakvo je stanje u drugim mjestima iza crte bojišnice. Kako ste reagirali na odluku o odlasku?
Ja u taj prvi tren čak i nisam htio ići, jer sam stalno maštao o tome kako će doći hrvatska vojska, da će se probiti do nas, da će osloboditi Vukovar… Da ćemo pobijediti. Žao mi je bilo napustiti Vukovar, iako smo tih zadnjih desetak dana Josip Kulaš i ja doslovno sami držali punkt Šljuka 1. Mi, branitelji Trpinjske ceste, neprijatelju smo utjerali toliki strah u kosti da se jednostavno nisu usudili ništa napraviti. Međutim, padali su drugi dijelovi grada, pucale su obrambene linije, tako da smo u biti bili primorani krenuti u proboj. Nisam htio ići. Ali, na nagovor prijatelja koji su me uvjeravali da sve pada i da se mora otići po pomoć, krenuo sam.
Krenuli smo 11. studenog navečer i u proboju smo proveli jedan dan i dvije noći. Na putu smo se probijali kroz hektare i hektare kukuruza. Malo smo i zalutali u tim kukuruzima, probijali se kroz kanale pune vode… U jednom smo se trenutku razdvojili na dvije grupe. Marko Babić je bio na čelu kolone, a nas nekoliko sa začelja smo zbog neke glupe nezgode zaostali za njima i proveli u proboju još jednu noć. Nuštra smo se domogli u ranim jutarnjim satima.
U međuvremenu je Marko bio na sastanku kod predsjednika Tuđmana i tamo je dogovoreno da će u Nuštar doći 400 ljudi s naoružanjem i opremom. Zamisao je bila da se svi mi sljedeći dan vratimo u Vukovar, istim putem kojim smo i došli. Mislim da je za taj proboj u Vukovar postojala realna šansa i da se moglo proći noću, jer nisu neprijatelji bili baš oprezni i budni. Moglo se proći kroz njihove redove. Međutim, u Nuštru nas se pojavilo samo 49, ali nikakva velika dodatna pomoć nije došla i onda smo odustali od ideje povratka. Mi koji smo se okupili u Nuštru tog časa stvarno smo imali želju otići natrag u Vukovar. Bili smo mladi i neopterećeni. Ja sam bio siguran u sebe, vjerovao da bih se mogao izvući iz svake situacije. Mislio sam: samo ti mene pusti, i ja ću se snaći. Pogotovo noću. Bio sam spreman, spretan, u formi i mlad. No, plan se izjalovio.
Kakav je bio osjećaj naći se na slobodnom području, nakon vukovarskog pakla?
Smjestili smo se u Vinkovcima, u hotelu, i tamo sam ponovo osjetio strah od granata, identičan onome koji sam iskusio u Borovu naselju u kolovozu i rujnu. Tada su granate padale pomalo, sporadično; taman se opustiš, a ona padne. Nakon što ih je po nama padalo na tisuće, prevladali smo početni strah. No, u Vinkovcima se strah ponovo vratio. Ali ostao sam još neko vrijeme, sačekati druge da se probiju iz Vukovara. Nazvao sam oca koji je bio u Splitu, a on mi je rekao da sam budala što ostajem. Nakon nekog vremena sam otišao za Zagreb.
Nekoliko sam godina čekao, razmišljajući kako ćemo se vratiti u Vukovar i da će se sve nastaviti kao ranije. Glupo sam razmišljao. To je čekanje trajalo do 1996. godine kada sam se ponovo počeo baviti ugostiteljstvom i otvorio lokal. Kasnije se moja poslovna priča proširila na klub Boogaloo i nekoliko drugih odličnih lokala u Zagrebu. Mogu reći da sam bio uspješan u tome.”
Sjećate li se prvog odlaska u Vukovar nakon rata?
Ne baš. Nisam ni imao želju da odem tamo. Čak ni 1998., kada su ljudi masovno išli u Vukovar, meni se nije išlo. Napustio sam ga svog porušenog i takvog sam ga upamtio, a kada se ponovo moglo ući u grad, ništa se on nije promijenio. Ne, ne sjećam se kad sam prvi put otišao onamo. Mislim da je to bilo tek kada je krenula obnova, kada sam renovirao Mustang i obiteljsku kuću, ali ne sjećam se koje je to godine bilo.
Kao kontrast Vukovaru, Zagreb je tada bio pun života. Tu je bila masa ljudi, sve se događalo ovdje. Nisam ni razmišljao o povratku u Vukovar…
(nastavlja se kroz sutrašnju objavu)
Video iz osobne arhive Stipe Majića
