VINKOVCI, Svatko tko je u petak bio sudionikom najnovije premijere vinkovačkog Gradskog kazališta Joze Ivakića, predstave Štajga, nastale po istoimenom tekstu Ivane Šojat u režiji Jasmina Novljakovića, iz hrama vinkovačke kazališne kulture izašao je ne baš s osmjehom na licu.
S jedne strane, već nizom dobrih glumačkih ostvarenja okovječana vinkovačko-osječka glumačka postava pobudila je, bez sumnje, zadovoljstvo kod publike koja je predstavu na kraju nagradila i dugotrajnim pljeskom, a s druge, priča je to poprilično sumornog sadržaja za koju bi mnogi da je malo ljepša, ali je nažalost, takva kakva je, s gorkim okusom koji pobuđuje sama pomisao na uništen i zapušten hrvatski željeznički sustav.
Predstava obuhvaća povijesni prikaz života vinkovačke željezničke stanice znane kao štajga, od osnutka do današnjih dana. Kroz sudbine i priče jedne obitelji, Štajga prikazuje koliki je bio utjecaj željeznice na živote samih željezničara i njihovih obitelji, ali i svih onih ljudi kojih je na milijune znalo godišnje prolaziti kroz vinkovački željeznički kolodvor.
Sve su to zorno prikazali članovi glumačke ekipe Vladimir Andrić, Matea Marušić, Miroslav Čabraja, Ivica Lučić, Selena Andrić, Vedran Dakić, Matko Duvnjak Jović i Zorko Bagić izmamivši kod publike osmjeh u nekoj od situacija prožetih humorom ali i osjećaj tuge i nostalgije koji pobuđuje pomisao na već godinama opustjeli vinkovački kolodvor, zarasle kolosjeke i vlakove, koji uglavnom voze sami sebe. I neumitno se stječe dojam nakon odgledane predstave, da nije samo rat i ratom uzrokovano prekidanje prometnih pravaca isključivi krivac za sunovrat vinkovačkog željezničarstva i ne samo njega, već i života u Slavoniji, opustjelih gradova i sela, odlazaka djece u bolji svijet, poput djece željezničarske obitelji iz Štajge. Ostali samo roditelji i roditeljske kuće i kada se stvari tako sagledaju s pravom Matan, kojega u predstavi glumi Miroslav Čabraja, u jednoj sceni koja problematizira iseljavanje postavlja pitanje; A tko će živjeti u našim kućama kada nas više ne bude?
I tu se dolazi do konačne poante predstave – željeznica nisu samo kilometri pruga i kolosjeka, kolodvorska zgrada, čekaonice – željeznica su ljudi, cijele obitelji bez kojih željeznice ne bi bilo. Stoga je Štajga posveta upravo tim ljudima, i dakako Vinkovcima kao gradu koji još uvijek u ljudima budi misao na željeznicu, na organizirani sustav od čijeg su postojanja i djelovanja živjele tisuće vinkovačkih obitelji. I dok se svijet vraća željeznici i čitamo vijesti kako primjerice Beč uvodi noćne vlakove zbog putnika zabrinutih za problem klimatskih promjena i onečišćenja zraka, željeznica u Hrvatskoj kao da je i dalje u nekom svom, crno-bijelom filmu, nesvjesna promjena koje se događaju. Sve se to može iščitati iz Štajge koja je predstava koja u biti sve one koji vole Vinkovce itekako boli. Zbog svoje iskrenosti i spoznaje da se propadanje vinkovačkog željezničkog čvorišta dogodilo svima nama pred očima. Širom otvorenima, ali nesvjesnima bilo kakvih mijena.
Međutim, koliko god je u Vinkovčanima pobudila osjećaj gorkog okusa u ustima, Štajga djeluje i kao ubod iglom, oštar podsjetnik na nešto izgubljeno, pa ponovno pronađeno. U ovom slučaju, riječ je o sjećanju, ali i vjeri da na desetine kilometara željezničkih kolosjeka koji presjecaju Vinkovce nisu zalud građeni davnih godina te su još uvijek jedna od bitnih odrednica vinkovačkog indentiteta i prepoznatljivosti. I da će se jednog dana željeznica u Vinkovcima ponovno vratiti na stare tračnice, a vlakovi bezglavo juriti prugama donoseći gradu na Bosutu novi polet i energiju.
