Šokački divani, jedna su od temeljnih priredbi Vinkovačkih jeseni, najznačajnije manifestacije tradicijske kulture koja se u rujnu održava u Vinkovcima, a ove godine se održava po 59. puta. Iako, nisu nastali kada i same Vinkovačke jeseni, već 1974. godine i to u Otoku nedaleko Vinkovaca, Šokački divani ostali su prepoznatljiva priredba koja se mijenjala iz godine u godinu te danas izgleda nešto drugačije nego li su to zamislili njezini tvorci.
Ivan Lončar – Žan: Imenom Šokački divani htio sam toj priredbi dati širinu, da se ne svede isključivo na Otok, već na Šokadiju
„Bio sam sudionik na I. Vinkovačkim jesenima zajedno s mojim Otočanima. Direktor škole Vučičević okupio je folklorno društvo, bilo nas je oko 150, u šokačke svatove koje smo upriličili u dvorištu vinkovačke Gimnazije i zaista je to bilo lijepo i sukladno narodnoj tradiciji i svadbenim običajima u Otoku”, priča ovaj Otočanin koji je godinama radio i scenografije za Vinkovačke jeseni, a pamti i razdoblje rada na Radio Otoku. „Ja sam bio glavni i odgovorni urednik, a Marcel Lončar, koji je moj bratić, bio je generalni direktor. Bila je kulturno-informativna ustanova u sklopu koje se nalazila knjižnica, čitaonica, kino i radio. Marcel je radio emisiju posvećenu divanima, bila je to njegova ideja”, kaže navodeći kako su iz studija divani izašli u vanjski prostor i održavali se prvo u kući kod Marcela Lončara. „Sve je počelo u kući kod Marcela. Bili smo Miki Meštrović, Marcel i ja i nazvali smo ih Otočki divani. Bilo je to na sinijama, tronožci, fenjeri na stolovima, tamburaši obilaze stolove. Režiju je za ta prve divane radio Himzo Nuhanović, voditelj je bio Ivica Bušić i Frola traktorista – akademski slikar Ivan Herman i 78 divandžija. Program je tu bio najbitniji i na njemu se inzistiralo. Na moju inicijativu ime smo promijenili u Šokački divani i još uvijek su u Otoku, ali je već naznaka bilo da će biti jedna od manifestacija nekoliko godina ranije pokrenutih Vinkovačkih jeseni. Onda su krenuli dalje za Ivankovo, Antin, bilo je još dva puta u Otoku. Po meni najveću kulminaciju su postigli u Andrijaševcima. Tad je bio Janika Balaš i Kićo Slabinac. Nije mogao Zvonko Bogdan. Kasnije se sve pomalo svodilo na svatovski način – jedeš, piješ, oni sviraju i to više nije bilo to. Divandžije su se izgubile, a bile su najvažniji dio Šokačkih divana na način na koji smo ih mi zamislili. Samo još nema plesa sa mladom. Žao mi je što se to sve izokrenulo i više nije to to”, zaključuje Ivan Lončar – Žan. Ovdje je zgodno za ubaciti da su toga problema o kojem govori Lončar bili svjesni i u Organizacijskom odboru Vinkovačkih jeseni te se rasprava o smislu takvih Šokačkih divana povela i na sjednici Predsjedništva ZAKUD-a 1989. godine.
„Najviše je bilo govora o Šokačkim divanima koji su se ove godine malo udaljili od prvobitno zamišljenog sadržaja i na neki način postali komercijalna priredba što se ubuduće, rečeno je, nikako ne smije dozvoliti. Po mišljenju svih članova Predsjedništva sadržaj ove priredbe trebao bi da se sastoji od prepričavanja zgoda iz seoskog života, anegdota, rugalica i pošalica. Na njima bi se, primjerice, mogle igrati stare društvene igre koje su nekad davno ispunjavale život slavonskog seljaka. U svom izvornom značenju Divani bi trebali biti pučka kućna zabava u kojoj svi sudjeluju, pripovijedaju, divane, šale se, igraju i plešu. Bez šokačkih pripovjedača i šaljivdžija ne bi se smjelo zamisliti njeno organiziranje. Ova priredba mora sadržavati sve te karakteristike”, navodi se u novinskom izvješću koje s te sjednice donose tadašnje Novosti.
„Imenom Šokački divani htio sam toj priredbi dati širinu, da se ne svede isključivo na Otok, već na Šokadiju”, nastavlja Ivan Lončar – Žan. Kaže i kako su početne Vinkovačke jeseni imale puno kulture i to kvalitetnih kulturnih sadržaja. Kulturni štih Vinkovačkih jeseni izgubio se za Domovinskog rata, mišljenja je navodeći kako je nakon rata došlo do promjene i ljudi i sistema i završilo je kako je završilo te danas kulture baš nešto i nema u Vinkovačkim jesenima u kojima je bio angažiran sve do 1992. godine.
A s njima mijenjali su se i Šokački divani koji se već godina ne održavaju na selu, što bi za tu priredbu bio prirodni ambijent. Isto tako, već godinama je to priredba zatvorenog tipa jer da bi ste bili na Šokačkim divanima morate platiti ulaznicu koja podrazumijeva i bogatu večeru što zna biti i poskupo te mnogim građanima nije prihvatljiva. Već godinama Šokački divani stoga imaju status priredbe za goste i uzvanike te predstavnike sponzora i donatora Vinkovačkih jeseni na kojoj za “obični svijet” mjesta baš i nema. Što bi rekao Ivan Lončar – Žan, još samo nedostaje ples s mladom.
