Senzorna integracija započinje vrlo rano, još u majčinom trbuhu te se nastavlja
razvijati nakon rođenja. Ona nam u osnovici omogućuje kretanje kao i slobodnu igru.
Prvih sedam godina djeteta naziva se razdobljem senzomotorike. Tada dijete
postupno, kroz kretanje, igru te interakciju s okolinom savladava ‘’senzoričke i
motoričke prepreke’’.
Senzorna integracija način je na koji mozak prima, obrađuje i procesuira informacije
pristigle iz okoline putem osjetila. Drugim riječima, osjetila primaju informacije iz
okoline te ih prosljeđuju mozgu koji ih na adekvatan način obrađuje i pretvara u
smislene i cjelovite slike.
U senzorne sustave ubrajaju se: vestibularni sustav (kretanje i ravnoteža),
proprioceptivni sustav (osjećaj o tome gdje se nalazimo u prostoru), taktilni sustav
(dodir), vizualni sustav (vid), auditivni sustav (sluh), olfaktorni sustav (miris) te
gustativni sustav (okus). Pravilna integracija svih sustava omogućuje nam adekvatno
funkcioniranje te izvođenje svakodnevnih zadataka.
Najvažniji osjetilni sustavi za čovjeka su vestibularni i proprioceptivni. Vestibularni i
proprioceptivni sustav stimuliraju mozak za razvoj bazičnih kapaciteta za sve oblike
učenja. Na razvoj navedenih sustava utječu motoričke aktivnosti poput trčanja,
skakanja, penjanja, ljuljanja, vožnje bicikla i sl. Stoga pokret i kretanje, posebno u
najranijoj dobi, stvaraju osnovu za učenje, mišljenje, kreativnost i druge kognitivne
funkcije.
Kod većine djece senzorna integracija odvija se automatski, bez razmišljanja.
Međutim, kod određenog broja djece javljaju se teškoće senzorne integracije koje
usporavaju i koče razvoj. Stoga je izrazito važno, na adekvatan način, poticati razvoj
svih osjetilnih sustava.
Neke od aktivnosti i zadataka kojima možete utjecati na senzomotorički razvoj su
sljedeće: hodanje po taktilnim gredama, hodanje po oznakama (stopalima), hodanje
po balans jastucima, penjanje na prepreke različitih visina, različiti oblici kretanja i
trčanja, slaganje taktilnih slagalica, skakanje na trampolinu i sl.
Lorena Draženović specijalizirala je kineziterapiju na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistra je kineziologije, kineziterapeut i Halliwick instruktor. Za znanstveni rad o temi “Pet zastava, pet medalja, osam Olimpijskih igara: Jasna Šekarić – studija slučaja” nagrađena je Rektorovom nagradom. Već na trećoj godini fakulteta počela je volonterski raditi s djecom s teškoćama u razvoju, a u tom području djeluje i danas. Sudjelovala je na brojnim znanstveno – stručnim konferencijama većinom kao izlagač vlastiti radova. Iza sebe ima objavljena četiri stručna rada te nekoliko nagrada za iste.
