Vukovarka Donna Kovačev svojim je sugrađanima (a i šire) uglavnom dobro poznata. To je ona teta šareno obojane kose koja radi u veterinarskoj ambulanti „Anubis”, a u slobodno vrijeme spašava napuštene, polomljene i bolesne pse i mace diljem naše županije.
U ambulanti Donna prevozi ljubimce, dovozi hranu, brine o stacionaru i pansionu za četveronošce, mazi i tješi – radi zapravo sve osim medicinske skrbi. Objašnjava mi kako „Anubis” u ovim okolnostima radi po posebnom režimu – radnim danom su otvoreni od 9 do 17, a subotom do 12. Četveronožni se pacijenti primaju temeljem prethodne telefonske najave i primjenjuje se pravilo da u pratnji životinje bude samo jedna osoba. Naravno, ukoliko je u pitanju hitan slučaj, pacijent se prima preko reda. Kaže mi da se broj pacijenata u ambulanti donekle se smanjio jer je vlasnicima problem dobiti propusnicu u svrhu odlaska veterinaru, no postoji mogućnost da djelatnici ambulante životinju dovezu do veterinara i vrate je. Također, ambulanta stoji na raspolaganju za pansionski smještanja životinja u slučaju samoizolacije ili bolesti vlasnika.
Što se njezinog privatnoga života tiče, kaže mi Donna da tu i nema naročitih promjena. I dalje se više druži s četveronošcima nego s ljudima, i dalje hrani pse i mace na nekoliko lokacija na širem gradskom području. Primijetila je da je u posljednje vrijeme manje dojava o napuštenim životinjama, ali misli da je razlog tome taj što se ljudi općenito manje vozaju okolo i manje primjećuju takve životinje. Sretna je jer je ovih dana – usprkos ograničenjima – prispjela donacija iz Njemačke s hranom i ostalim potrepštinama za napuštene životinje o kojima skrbi. Nažalost, zbog važećih ograničenja za sada je prestalo uhodano udomljavanje tih životinja u inozemstvo, dok je na domaćem terenu sve kao i ranije – ljudi uglavnom nisu zainteresirani za udomiti psa ili mačku. Misli kako je to zapravo šteta, jer upravo u ovim okolnostima izolacije ljudima bi dobro došlo malo četveronožnog društva i ljubavi.
Kaže mi da joj ne fale odlasci u kafiće, jer ni ranije nije imala vremena za kave. Kupnju uspije obaviti uglavnom bez problema i nije podlegla histeričnom nagomilavanju zaliha toaletnog papira. Nedostaju joj odlasci u second-hand trgovinu u Ličkoj ulici u Borovu naselju gdje je povoljno nabavljala ručnike i plahte za bolesne pse i mace. Malo je ljuti i to što nema gdje sinu kupiti nove tenisice. Obzirom je poznata po svojim šarenim frizurama, pitam je nedostaje li joj odlazak frizerki. Kaže da joj frizerka fali samo za bojanje, a šišanje obavlja kod tete Samante u salonu za grooming ljubimaca. I sasvim je zadovoljna kako to šišanje ispadne.
Ljute je neodgovorni pojedinci koji bi trebali biti u samoizolaciji, ali bauljaju okolo i ugrožavaju druge. Sama se više boji izolacije nego bolesti, jer – tko bi hranio 40 pasa o kojima trenutno vodi brigu bude li ona prisiljena ostati kod kuće? Smetaju joj i masovni odlasci u trgovine i sebično stvaranje zaliha, a posebno je ljute oni koji su stvorili nestašicu zaštitnih maski i sredstava za dezinfekciju, pa su sad kronični bolesnici koji ih stalno koriste prisiljeni snalaziti se na razne načine. I šokatno joj je da se neki ljude čude kao pile glisti na jednostavnu činjenicu da trebaju prati ruke.
Pitam je što će prvo napraviti kad sve opet bude po starom. Odgovara da će otići izgrliti mamu. Drugih želja nema.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
