Prođete li danas državnom cestom kroz Nuštar, za oko će vam zapeti stari dvorac koji se uzdiže odmah uz nju. Zapušten je i poprilično derutan, no nije teško zamisliti kako je izgledao u neka bolja vremena. Tek malim dijelom ova je priča o tom dvorcu, a većim dijelom o onome što je tom dvorcu prethodilo.
Par kilometara istočnije i puno stoljeća ranije, na obali Vuke nekada je stajao samostan. Na najljepšem i najpodesnijem položaju Donjega Povučja, pored ušća potoka Ervenica, izgrađen je u 12. stoljeću benediktinski samostan, a uz njega crkva. Bio je podignut na visokoj desnoj obali Vuke, na zemljištu koje je zbog svoje visine dominiralo cijelom okolinom.
Samostan su osnovali benediktinci na velikom vlastelinskom imanju koje je nastalo od malih parcela jobagionske zemlje pored Vuke, Ervenice i Bosuta.
Pretpostavlja se da je samostan bio podignut oko 1150. a možda i prije. Povjesničari pretpostavljaju da je u tom vremenu na području današnje Hrvatske postojalo najmanje 40 benediktinskih samostana, iako su dokumenti o njima rijetki. Spomen samostana Sancti Spiritus de Wolko – koji je pridjevak “de Wolko” dobio je po arhiđakonatu u kojem se nalazio – nalazimo u više dokumenata iz toga razdoblja.
Papa Inocent III. pismeno je posredovao u parnici između opata i redovnika Sv. Duha i viteškog reda sv. Ivana, a prema povjesničarima to Inocentovo pismo datira iz 1216. godine. Spor se očito nastavio godinama, jer se u dokumentu iz 1255. spominje da i papa Honorije III. posreduje u toj parnici.
Pismo Pape Inocenta III iz 1204 – ilustracija, Izvor: Medieval Legal History
Bački Kaptol u Beču listinom iz 1263. godine uređuje neke svoje posjede, pa spominje i samostan sv. Duha, a jednako tako i pečujski Kaptol 1267. Postoji i dokument iz 1311. godine u kojem kao mjesto nastanka stoji “kod samostana sv. Duha”, a zatim dokument iz 1327. u kojem stanovita udova Katarina pred bosanskim Kaptolom zalaže jedan dio svoga posjeda. Godine 1358. hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit potvrđuje svoju povelju izdanu 1347. glede nekih mlinova na Vuki, a tu su i dva dokumenta iz 1377. U svima njima spominje se samostan sv. Duha i neki od njegovih posjeda.
U vrijeme osnivanja samostana tu nije bilo značajnijeg naselja koje bi imalo neko svoje ime, pa on nije dobio ime po području, nego je područje imenovano po samostanu. Od latinske riječi “monasterium” među starosjediocima je nastao “monoštor” ili “monuštor”, i taj se oblik zadržao sve do osmanskih osvajanja. Tijekom osmanske vlasti otpao je prvi slog i tako je nastao oblik “nuštar”, koji je zabilježen već u 16. i 17. stoljeću i opstao je sve do danas.
Čini se da kmetsko naselje nije bilo tik uz samostan, nego se razvilo malo podalje, na nižem tlu, u pravcu današnjeg sela. U naselju se nalazila crkva sv. Nikole, što znamo jer je ostalo zabilježeno da ju je pohodio papin legat radi prikupljanja crkvenog poreza, između 1333. i 1335. godine. Papin legat naselje naziva i Sveti Duh, pa možemo pretpostavit da je osim imena Monuštar u upotrebi bilo i ovo drugo. Saznajemo i da je u crkvi sv. Nikole župnikovao stanoviti Dominik, koji je porez uredno platio. Pretpostavlja se da je crkva sv. Nikole podignuta oko 1201. godine, nakon što su benediktinci već neko vrijeme bili na ovom prostoru.
Papin je legat pokušao pokupiti crkveni porez i u samom samostanu sv. Duha, no nekooperativni opat ga je odbio platiti, pa je papinski poreznik to u svojim računima izričito i naveo.
Monuštar je vremenom stjecao sve veću važnost. Naselje je raslo, umnažajući se obrtnicima i trgovcima, pa se u 15. stoljeću Monuštar spominje kao oppidum, što znači da jebio uzdignut na stupanj trgovačko-obrtničkog mjesta. Oppidumi – ili trgovišta – su uglavnom bila sjedišta vlastelinstava, u kojima se razvio obrt i trgovina lokalnog značaja, uz izraženu poljoprivrednu djelatnost. Najčešće su nastajali uz utvrde, imali su jednostavnu strukturu naselja (često tek jednu ulicu) i u prosjeku 500 do 600 stanovnika. Smatra se da je područje Monuštra u srednjem vijeku bilo podijeljeno na dio istočno od potoka Ervenice – odnosno, benediktinski samostan s crkvom sv. Duha i pripadajućim posjedom – te dio zapadno od potoka na kojem se prostiralo srednjovjekovno trgovište sa župnom crkvom i kaštelom.
Kroz Monuštar su prolazile državne ceste – jedan je put vodio u Podravinu, a drugi dublje u Vukovsku županiju. Stoga su se tu održavali veliki župski sajmovi na kojima su proglašavane važnije sudbene i upravne odredbe i odluke. Sazivane su tu i skupštine župskog plemstva, proglašavani ugovori različitih kaptola i ubirana carina. Najveći sajam bio je na upravo na blagdan Duhova, a još jedan veliki sajam održavan je i poslije Miholja, uz redovite polumjesečne sajmove. Po svoj prilici, mjesto održavanja sajmova bilo je na ledini blizu samostana.
Benediktinci nisu dugo uživali svoj posjed na Vuci. Već krajem prve polovice 14. stoljeća cijelo imanje, zajedno sa samostanom, kralj je darovao plemiću Nikoli Berzete. Moguće je da je to učinjeno možda zbog nevjere vukovskih benediktinaca prema kralju Karlu Robertu u borbi koja se vodila između njegovih pristaša i protivnika na području Vukovske županije. U svakom slučaju, neposlušni benediktinci u to vrijeme nisu uživali naklonost kralja, niti povlastice koje im je okrunjena glava mogla dodijeliti, a nije.
Postoji zapis iz 1353. godine o tome kako su se stanoviti zemljoposjednici u središnjem dijelu Vukovske županije sporazumjeli o međusobnim međama i o njihovu obilježavanju, a u središtu tih sporazuma bio je posjed Monuštar, koji pripada Nikoli Berzetheu. Nikola je bio novi posjednik, pa mu je zato i bilo stalo do toga da uredi međe prema susjedima.
No, Berzethe su se kao vlasnici održali tek kroz tri naraštaja. Tijekom 14. i 15. stoljeća, u vrijeme velikih unutarnjih borbi za prijestolje, Monuštar je opet stradavao. Kako su i benediktinci i posjednici Berzete stali su na stranu kralja Sigismunda, protivnici kralja stalno su im napadali i pustošili imanja.
Dijelovi Monuštra došli su u posjed plemićke obitelji Gorjanski 1381. i 1396. godine. Iz dokumenta sastavljenog 1401. godine saznajemo da je posljednji Berzéthe – Miklós – u slučaju da umre bez djece, odlučio prenijeti vlasništvo nad svojim imanjima na obitelj Gorjanski. Njegovu odluku odobrio je i sam kralj. Godine 1408. Gorjanski su još uvijek posjedovali tek dijelove imanja. No, 1419. dobili su od kralja puna prava raspolaganja nad navedenim imanjem, a istovremeno su dobili i patronatstvo nad benediktincima i samostanom.
Kako je obitelj Berzethe izumrla, a njihov su posjed stekli Gorjanski, protivnici kralja nastavili su se osvećivati novim vlasnicima. U tom pustošenju, negdje početkom 15. stoljeća, samostan Sv. Duha je gotovo sasvim porušen, a uništene su i gospodarske zgrade i stoka na svim samostanskim i plemićkim imanjima.
Grb obitelji Gorjanski, Autor: David Ll L, Izvor: Wikipedia
Kada su se okolnosti smirile, Gorjanski su započeli s obnovom samostana i redovnici su ponovno ušli u njega 1422. godine. Novi je samostan bio građen od kamena, i bio je puno većih razmjera, pa je zauzimao gotovo sav prostor na onoj visokoj ravnini što se uzdiže iznad rijeke. Samostan, kao i crkva sv. Nikole, spominju se i 1427. godine u popisu imanja obitelji Gorjanski.
Radi lakše obrane imanja, Gorjanski s vremenom u blizini samostana podižu i kaštel. Utvrda se u izvorima spominje samo 1474. godine, kao castellum Berzethemonostor, zajedno sa njezinim velikim kaštelanom. Struka smatra da utvrda nije imala značajnu ulogu, te je ubrzo po osmanskom osvajanju razrušena.
Pored samostana sv. Duha, Gorjanski su podigli i veličanstvenu crkvu. Imala je oblik bazilike s tri lađe i dva tornja. Stajala je na visokoj obali Vuke, i taj joj je položaj naglašavao ljepotu. Za ondašnje vrijeme, bila je impresivna i veličinom: dugačka 42 orgije (74,76 m), a široka 18 orgija (32,04 m).
Monuštar je 1427. bio u vlasništvu sina palatina Nikole Gorjanskog – Ivana i njegove žene Hedvige. Pedesetak godina kasnije – 1474. – kao vlasnik se navodi Péter Dabasi (Isthy), a od 1485. vlasnik utvrde i posjeda je kralj Matija Korvin. Osim što je mjesto bilo i trgovište i carinarnica, 1459. i 1484. godine tu su se održali i županijski zakonodavni sabori.
(nastavlja se…)
Gordana Ilić Ostojić
