VUKOVAR, Kada se govori o ženama koje su na bilo koji način obilježili proteklih godina, pa i desetljeća, život u Vukovaru jedno od imena se nikako ne može i ne smije zaboraviti. Riječ je o ravnateljici Gradskog muzeja Vukovara Ružici Marić koja je tijekom proteklih godina postala sinonim za vukovarski muzej ali i sve što ima veze s kulturom i kulturnim događanjima u Vukovaru pa i šire. Govoreći o sebi Marić je ratnu 1991. godinu dočekala na mjestu kustosice vukovarskog muzeja. I danas se sjeća ratnih događanja i razaranja koja su se dogodila u Vukovaru 1991. godine.
“Prva granata koja je te 1991. s druge strane Dunava upućena prema Vukovaru razorila je kupolu nekadašnjeg Grand hotela, monumentalne historicističke arhitekture. Neprijatelj nije birao što će gađati topništvom iako smo mi na kulturne spomenike i građevine lijepili oznake koje su ukazivali da se radi o kulturnoj baštini. Išli smo po gradu i obilježavali svaki spomenik. Sjećam se i kako je 25. kolovoza na zgradu paviljona Dvorca Eltz, koji je sagrađen 1749. godine, pala bomba. U avionskom i artiljerijskom napadu na grad toga i idućega dana, od eksplozija granata oštećeno je pročelje i krovište na dijelu dvorca u kojem se nalazio Muzej, dok je drugi dio dvorca potpuno uništen avionskom bombom”, rekla je Marić.
Dodaje kako nije mogla pojmiti niti shvatiti što se događa napominjući kako su svi gledali ratne filmove ali da je ovo bilo nešto sasvim drugačije i nešto toliko blisko. Sukladno naputcima Ministarstva kulture muzejski stalni postav su sklonili u hodnike jer nisu imali gdje drugdje.
Iz ratnoga Vukovara izašla je 13. rujna i više se nije mogla vratiti u svoj grad jer su svi ulazi u grad bili zatvoreni. U progonstvu je dočekala i vijest o slomu obrane Vukovara ali i pratila što se sve događa s njenim gradom. Informacija nije bilo te se sve svodilo na ono što su prenosili mediji i koliko su u to vrijeme informacije bile dostupne. Međutim, nije bilo nikakvih informacija što se dogodilo s kulturnim spomenicima i umjetninama iz Zbirke Bauer i Franjevačkog samostana. U takvoj atmosferi Marić 1993. godine postaje ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar kada je na tom mjestu naslijedila ratnu ravnateljicu muzeja, a kasnije gradonačelnicu Vukovara, Zdenku Buljan.
Prisjeća se kako su bili smješteni u Muzejski dokumentacijski centar odakle su djelovali i prikupljali sve što se moglo naći o Vukovaru. Na taj način se počeo stvarati Gradski muzej Vukovar u progonstvu iščekujući dan kada će se moći vratiti u Vukovar ali i umjetninama koje su ostale zarobljene. Tako je dočekala i prosinac 1996. godine kada je zajedno sa skupinom kulturnih djelatnika, a na inicijativu tadašnjeg ministra Bože Biškupića i pod okriljem UNTAES-a, poslije više od pet godina ušla u Vukovar. Prisjeća se kako je sve bilo razrušeno tako da nije prepoznala niti svoju kuću iako su prošli ulicom u kojoj se ona nalazi. Tada je uvidjela kako su sve umjetnine bili uništene ili odnesene. Nije bilo niti umjetnina iz Franjevačkog samostana kao niti umjetnina iz Zbirke Bauer koja je nastala sukcesivnim donacijama Vukovarca Antuna Bauera, muzeologa, povjesničara umjetnosti i arheologa i njegove supruge Antonije Bauer.
“Nakon što je odnesena iz Vukovara Zbirka je bila pohranjena u Vojvođanskom muzeju u Novom Sadu, a nešto namještaja i arheoloških nalaza završilo je u Muzeju grada Novog Sada na Petrovaradinu. Danas smo zahvalni muzealcima u Novom Sadu što su sačuvali vukovarsko kulturno blago. Vraćena je većina umjetnina iz Zbirke Bauer ali nam je i danas nepoznata sudbina 589 umjetnina. Niti danas ne znamo što je s njima, jesu li uništene ili prodane. Kako god njihov nestanak je prijavljen i Interpolu. Nedostaje nam još iz te zbirke 589 umjetnina među kojima 176 slika, 123 skulpture, 37 crteža i 263 grafike”, kaže Marić.
Foto: Nikola Faler i Gradski muzej Vukovar
Kada je riječ o značajnijim umjetninama koje nedostaju Marić podsjeća na djelo “Puran” Roberta Frangeša-Mihanovića, njegov brončani reljef “Kopač” i poprsje Vatroslava Lisinskog. Tragaju i za 11 dijela Ivana Meštrovića, spomen poprsjem Antuna Bauera Vanje Radauša, a tu su još i dijela Rudolfa Valdeca, Davorina Hotka, Branislava Deškovića, Ive Kerdića, Antuna Augustinčića, Branka Ružića i drugih umjetnika čija su dijela bila dio predratne Zbirke Bauer.
Usporedo s potragom za nestalim umjetninama i ustrojavanjem muzeja Marić je sa suradnicima krenula i u projekt obnove Dvorca Eltz gdje je smješten Gradski muzej Vukovar. S njegovom obnovom postavljen je atraktivan i moderan stalni postav koji govori o prošlosti Vukovara. U isto vrijeme radila je i na tome da se osnuje i Muzej vučedolske kulture u Vukovaru u čemu je također uspjela. Kroz godine Gradski muzej Vukovar, kao i sama Ružica Marić, postali su dobitnici brojnih domaćih i inozemnih nagrada kroz koje se vrednuje sve što je napravila tijekom proteklih godina. Posljednja u nizu bila je i nagrada za životno djelo Vukovarsko – srijemske županije za izniman doprinos kulturi te čuvanju hrvatske kulturne i povijesne baštine.
