Na čitanje ove domaće fantastike nagovorio me sin, koji je Baranovu knjigu Enzolart pročitao u par dana. U početku nisam znala što očekivati, ali Baran se pokazao kao raznovrstan autor. Počela sam od Enzolarta, moram priznati s velikom skepsom, jer ga je autor pisao kao dvanaestogodišnjak, ali ono što sam otkrila me iznenadilo. Nakon prve stranice, čitatelj zaboravlja tko i u kakvim uvjetima tu knjigu piše, a Baran preuzima inicijativu kao odrasla osoba.
Skoro svi likovi su odrasli ljudi, zaokupljeni brigama koje ne očekujemo od djece. Tempo i struktura su adut cijele knjige. Vidi se da je to dijete bilo načitano i da je koristilo mnoge spisateljske trikove koje pamtim u beletristici Algoritma. Enzolart ima dosta fantasy klišeja i po meni, previše likova. Neki dijalozi su previše jednostavni. S druge strane, baš kad pomislite da čitate jednostavnu fantastiku, naiđete na promišljanja i dubine koje od djeteta ne očekujete, a možda vas i uplaše. Enzolart je brz, lagan, opuštajući kao fantastika, s ne previše pogrešaka.
Drugi dio serije, Mord Dur’agemski, pokazao mi se kao pravi dragulj književnosti. Impresivna duologija sa 760 stranica iznenadila me stilom, strukturom i originalnošću. Stil pisanja me na trenutke podsjeća na Tolstoja. Likova je mnogo, ali su zrelo razrađeni i suptilno se psihički razlikuju. Iznenadila me psihološka razradba. Zbog nje sam osjećala kao da likove poznajem. Dijalozi vitezova Tarroba i Hrawa kao da su ispali iz neke knjige Dostojevskog. I ovu duologiju je Baran pisao kao maloljetnik, ali s njom se već vidi da je riječ o ozbiljnom književniku. Knjigama bi doduše dobro došlo još jedno uređivanje, ali to ne umanjuje djelo kao cjelinu.
Priča je kompleksna, opisi su detaljni ali ne pretjerani, a psihologija, uz epsku strukturu, možda je temelj cijelog djela. Neki likovi pokazuju toliko pravilno opisane znakove trauma i PTSP-a, da sam ostala blago šokirana. Sazrijevanje likova je odlično predstavljeno s obzirom da se kroz priču mijenjaju (radnja traje 30-ak godina). Ženski likovi nisu kartonski, kako obično očekujem od muškog autora, ali ih ima premalo i možda su previše “majčinski” topli. Čvrsti su i inteligentni, ali ne pokazuju seksualnu komponentu. U Ciklusu Crnih Knjiga, inače, eksplicitne seksualne intime uopće nema. Nema nijednog opisa golog tijela (čak ni psovke), ali to je možda danas čak i osvježenje, tko zna? Moja glavna kritika djelu je uvod, koji je po meni predugačak (glavni lik, Mord, nije rođen do 15. stranice) i sredina, kad vitezovi s ezerunima otkrivaju Enzolart. S druge strane, dugo najavljivana bitka s demonima traje prekratko.
Ciklus Crnih Knjiga bih nazvala intenzivnim. Svakog lika nešto muči, uvijek su zamišljeni, puno je filozofiranja (pa i ozbiljne filozofije). Lako zaboravite da čitate fantastiku, a ne neku mračnu knjigu realizma iz 19. stoljeća. Psihološki opisi su realistični, a kod opisa topografije, dvoraca, srednjovjekovnih stvari itd. bila sam ugodno iznenađena s koliko povijesne građe se Baran pripremio.
Izdavač: Color Print Osijek
Napisala: prof. Marija Lozančić-Keser
