Više puta doživio sam da samo par sati od Vukovara dođem na neku lokaciju koja me trenutno ponese. Zadnji put to je bila Katanija na Siciliji. Sjećam se k’o sad, 10 sati nakon polaska iz Vukovara i šetao sam Katanijom. Ta šetnja ostaće mi trajna uspomena na taj prekrasan otok i moje oduševljenje njime. Možda je tajna u crnom vulkanskom kamenu kojim su ulice popločene, možda u brojnim crkvama koje od davnina stoje nedirnute, ko zna, al meni je bilo super, pa tako i večeras.
Mostar
Mostar se pokazao u punom sjaju. Topla noć, grad pun ljudi, glazba na sve strane, a samo par sati vožnje od Vukovara. Doista, ponekad samo treba sjesti u auto i krenuti…..to je sasvim dovoljno da ti bude dobro, bolje i taman. U Mostar smo došli noć prije poznatih skokova sa Staroga mosta, te je grad doista živio punim plućima. Istini za volju, moram priznati da me je uhvatio strah kad sam sa vrha mosta pogledao korito poluprazne Neretve i pomislio na preciznost s kojom moraš napraviti skok, al valjda ljudi znaju što rade, kao i mi planinari kad se ventramo po strmim, klizavim liticama.
Već prolaskom kroz tunel Ivan osjetiš da ulaziš u neku drugu zonu. Je Bosna, al je nekako drugačija. Nije baš ona na koju smo navikli (oprostite mi prijatelji s Vlašića, al vas ću hvaliti idući mjesec…), ova mi je zasigurno zanimljivija jer krivudajući cestom uz Neretvu promatram Bitovanj, Bjelašnicu, Čvrsnicu, Prenj…promatram ono što volim….oštre, nazubljene vrhove planina i prekrasne stijene koji me izazivaju. Promatram vrhove koji kod večine ljudi izazivaju strah i pomisao: “nema šanse”…..ma kanite se ljudi toga, sve je to lako samo ako poštuješ planinu i ako ju voliš i ako si oprezan i još par “i ako”….. 🙂
Velež
Atmosfera u gradu bila je taman. Nismo taktizirali o usponu nego se opuštali uz pivo i glazbu. Ranojutarnji polazak u zonu Podveležja dao je naslutiti da će to biti još jedan jako lijepi uspon. Podveležje je zaravan sa zaseocima vjerojatno nekada krcata stokom na pašnjacima, a jutros jedva ugledasmo jedno stado oko kojeg se čak ni Tornjacima nije dalo poletiti za nama, a inače im je vesela zanimacija ganjati planinare i rastjerivati ih dalje od stada. Dolazak do skloništa “Brasina” pokazuje da sustav treba mjenjati. Sklonište je kao i većina drugih, razvaljeno i zapušteno. Kratak odmor pa nastavljamo ka vrhu. Nakon 3,5 h uspona dolazimo na vrh Brasina sa svojih 1898 m. Sjedamo i uživamo u pogledu: Nevesinjsko polje, Veliko Rujište, Prenj, dolina Neretve, Bijelo polje, doista svaki uspon poklanja puno više od količine uloženog truda. Velež je lijep u kombinaciji pašnjaka i golih stijena, nije zatvoren šumom nego se pokazuje u punom sjaju, ali pažnju nam najviše odvlači vršni greben planine sa svojih dvadesetak kilometara. Sigurno ćemo se vratiti i prehodati ga.
Vrelo Bune
Nakon uspješno prehodane ture nagradili smo se pivom na vrelu Bune. Sjediti tik uz brzu i bistru vodu Bune koja se tek pojavila iz ogromne planinske stijene i promatrati tekiju i ostale stare građevine na toj lokaciji je doista velika nagrada za uloženi trud prilikom uspona na Velež. Čak nam ne treba ni divan, samo sjedimo i guštamo u prizoru svjesni da nam planinarenje i priroda uvijek višestruko vraćaju u odnosu na količinu uloženog napora prilikom penjanja.
S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “Vučedol” Vukovar.
