Vukovarska puckalica
Ostat ćemo bez djece
- je maturirao u Tehničkoj školi Nikole Tesle u Vukovaru. Stekao je zvanje elektrotehničara. Nikada nije radio u struci.
Nije se pokolebao. Ulagao je u sebe. Radio sve i svašta. Kao sezonac, kao obični radnik, u hladnom, s ugovorima na tjedan dana.
Znao je da ovim formalnim obrazovanjem nije završilo sve. Završio je (o svom trošku) tečaj za zaštitara (zaštita ljudi i imovine), za zaštitara tehničara (ima dozvolu MUP-a za postavljanje tehničke zaštite – npr. alarma, vatrodojava). Zavod za zapošljevanje mu je osigurao prekvalifikaciju za montera fotonaposnkih sustava. I ništa. Za njega nema posla.
Skupio je sedam godina staža.
I odlučio da je od njega dosta.
Živi u mojoj ulici. Vrijedan, simpatičan, na usluzi. Uvijek nasmijan, spreman učiti, pomoći, potegnuti. Nova, velika kuća. Djevojka s kojom živi svo se ovo vrijeme borila s njim. Radila s njim. Njeni su ugovori znali glasiti na četiri dana.
Ugovor na četiri dana? Takav ugovor omogućava da bi gazde izbjegle sve što se izbjeći da. Da bi izigrali zakone. Naše zakone. Jesmo li ih donosili da bi ih moćnici mogli kršiti? Izigravati? Varati? U konačnici, i krasti sve nas.
Obrađivali su vrt na selu, nisu se predavali. Spremali zimnicu, krpali.
I onda je – u jednom trenutku- odlučio da je dosta.
Baš dosta.
Danas odlazi u Njemačku.
Djevojka će za njim.
Stvorit će vukovarsku djecu daleko od Vukovara.
Ubijate mladost. Trivijalnostima, beznađem, hvalisanjem, bojanjem fasada, članskim iskaznicama. Odlaze oni koji hoće raditi. Jer, nisu bili oni za koje ste unaprijed odredili posao, obećali i to izvršili.
Ostat će vam prazne kuće. Cigla na cigli. Molit ćete vi, ali bit će kasno…cigle se ne jedu.
