Moj prijatelj i automehaničar Bernard Morosavljević iz Starih Mikanovaca spletom nesretnih okolnosti uspio je uganuti skočni zglob upravo ovih dana kad nam je život svima postao kompliciran.
S longetom na nozi i liječničkom preporukom o strogom mirovanju, doista nema drugog izbora nego doslovno ostati doma, na kauču. Konstatiramo da u svakom zlu ima i nečeg dobroga: definitivno je bolje da mu se to dogodilo sada, nego u vrijeme kada je radionica puna. Kaže kako se obim posla u radionici doista drastično smanjio – radnici koje zapošljava dolaze po potrebi, samo onih dana kada imaju posla. Pomalo ga je strah od daljnjeg razvoja situacije, hoće li obrt opstati i hoće li moći zadržati radnike, no istovremeno je svjestan kako ovoga trenutka on sam nema nimalo utjecaja na ono što se događa. Razmišlja o opcijama koje će mu biti na raspolaganju i promjeama koje će možda biti nužne, no ne dopušta si da postane opsjednut tim razmišljanjima.
Vrijeme krati u krugu obitelji; druže se i gledaju filmove. Kaže mi da sad konačno ima vremena i za neke stvari koje je u pravilu propuštao. Ovih je dana udubljen u istraživanje tehničkog napretka u Formuli 1, te proučavanjem pojedinih momčadi i vozača. Dosta vremena provodi i online, komunicirajući s prijateljima i otkrivajući kako na Mreži svih mreža zapravo ima puno previše iritantnih članaka čiji naslovi počinju s “Nećete vjerovati…”.
Kad ga pitam što mu trenutno najviše nedostaje, Bernard odgovara da su to kratka kava s toplim mlijekom u kafiću i teretana. Fali mu druženje s ljudima, a boji se da ćemo nakon ovoga razdoblja socijalnog distanciranja još dugo biti hladni i udaljeni jedni od drugih jer ćemo usvojiti navike koje nam nisu prirodne. Kao primjer mi navodi situaciju s kontrole na kirurgiji, kada ga je liječnik “pregledao” gledajući ga iz susjedne sobe. Telemedicina po hrvatski.
Na pitanje koja je prva stvar koju će napraviti kada se situacija normalizira, kaže mi da će s ženom otići u kafić popiti pravu kavu. Mislim da će većini nas upravo birtija biti prvo odredište nakon svega ovoga.
A za kraj mi je – ocjenjujući ove izvanredne okolnosti u kojima smo se našli – rekao jednu stvar koju valja doslovno navesti: „Dobro je, ako nismo zamračeni u glavi.” Ne mogu se ne složiti s tom konstatacijom.
