U Europskoj Uniji svake godine nestane oko 300 000 djece – ta brojka nadmašuje ukupan broj stanovnika Ljubljane ili Sarajeva, primjerice. Svake dvije minute u EU se prijavi nestanak djeteta, navodi u svom posljednjem izvješću „Missing Children Europe“, europska federacija za nestalu i seksualno iskorištavanu djecu koja povezuje 32 lokalne organizacije u 27 zemalja diljem Europe. Zajednički cilj ove mreže organizacija je spriječiti nestanak djece i zaštititi djecu od bilo kakvog nasilja, zlostavljanja ili iskorištavanja koji dovode ili rezultiraju njihovim nestankom.
Kako (i zašto) djeca nestanu?
Djeca nestaju iz niza razloga, uključujući sukobe, nasilje, zlostavljanje i iskorištavanje. Na razini Europske unije razlikuje se pet kategorija nestanaka djece: kada dijete bježi od kuće ili iz institucije, protupravno oduzimanje ili otmica djeteta od strane trećih osoba, kada drugi roditelj odvede dijete u stranu državu, kada je dijete u migraciji bez zakonskog zastupnika ili je žrtva trgovine ljudima, te djeca koja nestanu u drugim slučajevima, odnosno sva ostala nestala djeca poput one izgubljene na putovanju, ljetovanju ili tijekom boravka u kampovima, kao i ostali slučajevi koji ne ulaze u prethodne kategorije.
Zastrašujuće brojke
Recentni podaci koje je prikupio i objavio međunarodni centar „Missing and Exploited Children” kažu kako se u SAD godišnje prijavi nestanak 460.000 djece, u Ujedinjenom Kraljevstvu 113.000, a u Njemačkoj 100.000. No, ove brojke daju tek površan uvid u problem nestale djece. U mnogim zemljama statistike o nestaloj djeci nisu ni dostupne, a čak i dostupne statistike nažalost mogu biti netočne zbog neprijavljivanja, netočne kvalifikacije, inflacije broja prijavljenih slučajeva, netočnog unosa podataka u baze podataka ili brisanje zapisa iz baze nakon što je slučaj zatvoren.
Teško je procijeniti i broj nestale djece u ratnim područjima, kao i na izbjegličkim rutama. Prema navodima UNICEF-a, posebna opasnost prijeti djeci i mladima koji su u izbjeglištvu bez pratnje odraslih, jer često završe kao žrtve eksploatacije, zlostavljanja i nasilja. U mnogim situacijama ona ovise i o beskrupuloznim krijumčarima, koji iskorištavaju njihovu situaciju. Istraživanje međunarodnog novinarskog projekta „Lost in Europe“ otkrilo je kako je u razdoblju od 2018. do 2020. godine u Europi nestalo najmanje 18. 000 djece migranata bez pratnje.
Nestala djeca u Hrvatskoj
U Republici Hrvatskoj je 2022. godine zabilježeno 1535 slučajeva nestanka djece. Prema dosadašnjem iskustvu hrvatske policije, gotova sva djeca čiji se nestanak prijavi u kratkom vremenu se i vrate ili ih policija pronađe, pri čemu je od iznimne važnosti pravovremeno i ispravno reagirati prilikom nestanka djeteta. Ipak, brojna nestala djeca nikada ne budu pronađena – prema nekim izvorima u Hrvatskoj se i danas vodi potraga za osamdesetak djece nestale u posljednjih 50 godina. Za usporedbu, u Njemačkoj nikada nije pronađeno 1.700 djece koja se desetljećima vode kao nestala.
Nestala djeca i kriminal
Svi stručnjaci koji dolaze u doticaj s predmetima nestale djece slažu se kako je dijete u bijegu od kuće ili iz ustanove uvijek u potencijalnoj opasnosti. Ono je često prisiljeno činiti kaznena djela kako bi priskrbilo hranu i druge potrebe, što ga svrstava u red prekršitelja zakona za što mora snositi i posljedice. Povrh toga, bježanje od kuće predstavlja visoko rizičnu situaciju po dijete i zbog moguće izloženosti nizu zlouporaba od strane odraslih, nimalo dobronamjernih osoba – od seksualnog iskorištavanja, prisiljavanja na prosjačenje i činjenja kaznenih djela, pa sve do trgovine djecom.
No, statistički gledano, i kod nas i u ostatku svijeta malo je slučajeva nestanka djeteta iza kojih se u pozadini zaista krije zločin. Samo mali djelić otmica djece – tek oko 1% – počine stranci, i to su često najstrašniji slučajevi koji završe neizrecivom tragedijom. Nekoliko istraga koje su uključivale nestalu djecu privuklo je svjetsku pozornost, a neki su slučajevi riješeni tek desetljećima kasnije. Dio tih slučajeva unaprijedio je mehanizme i postupanja kada dijete nestane.
Fotografija kao stalni podsjetnik
Etan Patz bio je šestogodišnji dječak koji je otet u New Yorku 1979. Njegov nestanak privukao je nacionalnu pozornost i postao jedan od najpoznatijih slučajeva nestalog djeteta u povijesti. Etanov nestanak nije bio riješen desetljećima, a kao dio opsežnog nacionalnog poziva za pružanjem informacija, Etan je postao prvo nestalo dijete koje je prikazano fotografijom na pakiranjima mlijeka u SAD-u. Milijuni Amerikanaca tako su za doručkom gledali lice nestalog dječaka.
U travnju 2017. godine Etanovi roditelji svjedočili su izricanju presude Pedru Hernandezu, koji je osuđen na najmanje 25 godina zatvora radi otmice i ubojstva njihova sina. Hernandez, kojem je u vrijeme otmice bilo 18 godina i koji je radio u trgovini u blizini Etanove kuće, namamio je dječaka u podrum trgovine obećavši mu sok. Utvrđeno je da je ugušio dječaka, te je njegovo tijelo iznio iz podruma zajedno sa smećem. Etanovi ostaci nikada nisu pronađeni, a dječak je pravno proglašen mrtvim 2001. godine. Njegov slučaj doveo je do promjena u načinu na koji se istražuju i objavljuju slučajevi nestanka djeteta.
Osnivanje američkog „Nacionalnog centra za nestalu i zlostavljanu djecu“
Nestanak dječaka Adama Walsha doveo je do osnivanja američkog „Nacionalnog centra za nestalu i zlostavljanu djecu“. Adam je kao šestogodišnjak 1981. godine nestao iz robne kuće na Floridi nakon što ga je majka nakratko ostavila samoga. Dva mjeseca kasnije, na mjestu udaljenom više od 200 kilometara od mjesta otmice, pronađena je Adamova odrubljena glava, a njegova tragična priča privukla je nacionalnu pozornost, te pretočena u TV film koji je pogledalo 38 milijuna ljudi. Adamov otac John Walsh postao je poznat kao zagovornik žrtava nasilnih zločina i voditelj revolucionarne TV emisije America’s Most Wanted.
Osuđeni serijski ubojica Ottis Toole priznao je Adamovo ubojstvo, no kasnije je povukao priznanje i nikada nije izveden pred sud. Toole je umro u zatvoru dok je služio pet doživotnih kazni za druge nasilne zločine.
Sustav Amber Alert
Tragični nestanak devetogodišnje Amber Hagerman i danas je neriješen. Neidentificirana osoba otela je Amber s parkirališta u Arlingtonu u Teksasu 15. siječnja 1996. Amberini roditelji brzo su djelovali, obavijestivši o nestanku medije i FBI. Organizirana je i potraga na terenu u kojoj su sudjelovali brojni susjedi. Četiri dana kasnije, Amberino beživotno tijelo otkriveno je u kompleksu u blizini parkirališta na kojem je posljednji put viđena.
Amberini roditelji zaslužni su za donošenje nekoliko teksaških zakona koji se odnose na nestalu djecu. No njihov najznačajniji doprinos je ustanovljavanje sustava Amber Alert, nazvanog po njihovoj kćeri. Tim se sustavom odašilje hitno upozorenje o otmici djeteta i od javnosti traži pomoć u njegovom pronalaženju, ali i definira postupke koje lokalna policija može brzo poduzeti kako bi pomogla pronaći nestalo dijete, te načine kako potrazi mogu pridonijeti mediji.
Foto: Pixabay
Potraga bez presedana
Najpoznatiji slučaj nestanka djeteta u novijoj povijesti onaj je malene Madeleine McCann, trogodišnje britanske djevojčice koja je nestala dok je bila na odmoru sa svojom obitelji u Portugalu 2007. Njezin je slučaj privukao ogromnu međunarodnu pažnju i ne može se reći da je u potpunosti rasvijetljen.
Madeleine je nestala iz portugalskog odmarališta u kojem je boravila sa svojim roditeljima, braćom i sestrama blizancima i velikom grupom prijatelja. Njezini su roditelji kritične noći večerali u obližnjem restoranu, a po povratku u apartman otkrili su da im je kći nestala. Za malenom je djevojčicom pokrenuta velika međunarodna potraga, a istraga se vodila u nekoliko smjerova. Njezin nestanak, ali i tretman njezinih roditelja od strane britanskih medija doveli su kasnije do istrage o medijskim standardima u Velikoj Britaniji.
Revizija slučaja malene Madeleine pokrenuta je 2011. godine, a 2013. nadležni ured je naveo da predmet obuhvaća 38 osoba od interesa, te da se vjeruje kako je Madeleine možda još živa. Revizijom je istraženo preko 8000 potencijalnih viđenja, a do 2015. godine uzeto je 1338 izjava, prikupljeno 1027 dokaznih predmeta i istraženo 650 seksualnih prijestupnika i 60 osoba od interesa.
U lipnju 2020. njemačko je tužiteljstvo izjavilo kako ima konkretne dokaze da je Nijemac Christian Brückner, ranije osuđivani pedofil i silovatelj, ubio djevojčicu. U najnovijem razvoju događaja Brücknera je svojim iskazom optužio njegov bivši prijatelj koji je nedavno svjedočio na suđenju Brückneru za drugi slučaj silovanja, te ispričao kako je vidio video u kojem Brückner zlostavlja djevojčicu.
Slučaj koji je potresao Hrvatsku
Jedna od najvećih potraga za nestalom osobom u ovoj regiji odvijala se prije 13 godina u Hrvatskoj. Antonia Bilić, sedamnaestogodišnja maturantica iz sela Kričke kraj Drniša, izašla je iz obiteljske kuće 7. srpnja 2011. godine oko 8.30 sati i nikada se više nije vratila. Posljednji je put viđena tog kobnog jutra na Čikolskom mostu, gdje je stopirala u smjeru Splita.
Za nestalom je djevojkom tragalo se mjesecima, no potraga nije davala rezultate. Nestanak Antonije Bilić izazvao je spektakularnu policijsku akciju u Hrvatskoj i BiH, ali i medijski cirkus.
Nekoliko tjedana nakon njezinog nestanka, u Bosni i Hercegovini je uhićen Dragan Paravinja, vozač kamiona sa prebivalištem u Hrvatskoj, koji je tamošnjim policijskim vlastima priznao kako je Antoniju pokušao silovati, a potom ju je ubio.
Tijelo Antonije Bilić dugo nije pronađeno, a ta je činjenica podgrijala medijske špekulacije kako je djevojka još uvijek živa, odnosno da je motiv njezine otmice trafficking kojim se Paravinja navodno bavio kao član grupe organiziranih kriminalaca. Slučaj je izazvao skandal i zbog medijskih otkrića da je Paravinja slobodno prelazio granice kamionom, unatoč činjenici da su se protiv njega vodili postupci zbog silovanja i sličnih zločina u nekoliko država.
Posmrtni ostaci Antonije Bilić pronađeni su 28. studenog 2012. godine, na parkiralištu pored državne ceste u selu Modruš kraj Josipdola u Karlovačkoj županiji, nedaleko od mjesta gdje je posljednji put bio lociran signal njezinog mobitela. To je mjesto policija prije toga pretraživala dva puta.
U listopadu 2012. Paravinja je za ubojstvo Antonije Bilić nepravomoćno osuđen na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. Nakon žalbi i ponovljenog suđenja, presudom Vrhovnog suda iz 2017. Draganu Paravinji ublažena je izrečena kazna, te je pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora.
Povratak obitelji
Neki slučajevi nestanka djeteta ipak imaju sretan kraj. Možda najpoznatiji slučaj je onaj Natasche Kampusch koju je 1998. godine kao desetogodišnjakinju na putu do škole ugrabio Wolfgang Priklopil. Djevojčicu je osam i pol godina držao zatočenom u ćeliji bez prozora i redovito je premlaćivao i seksualno zlostavljao. Natascha je uspjela pobjeći 2006. godine, a njezin se otmičar ubio ubrzo nakon toga.
Zlostavljač djece Kenneth Parnell oteo je u prosincu 1972. godine sedmogodišnjeg Stevena Staynera na njegovom putu kući iz škole. Dječaka je držao zatočenog u svojoj kući i opetovano ga je zlostavljao. Otprilike sedam godina kasnije, Parnell je u veljači 1980. oteo i petogodišnjeg Timothyja Whitea. Mjesec dana nakon otmice malenog Timothyja, dječaci su zajedno uspjeli pobjeći dok je Parnell bio na poslu. Uputili su se do najbliže policijske postaje i tako se konačno vratili svojim obiteljima.
Kamiyah Mobley Jaycee oteta je iz jedne floridske bolnice osam sati nakon što je rođena. Istražitelji koji su radili na njezinom slučaju pronašli su je 2017. godine, u Južnoj Karolini.
Jaycee Lee Dugard je 1991. godine kao jedanaestogodišnjakinja oteta s ulice dok je išla do stajališta školskog autobusa. Potraga za njom je počela odmah nakon nestanka, ali nisu pronađeni pouzdani tragovi, iako je čak nekoliko ljudi svjedočilo otmici. Jaycee Lee Dugard se vodila kao nestala više od 18 godina, sve dok nije pronađena 2009. godine.
Prošle je godine Šerifska služba Sjedinjenih Država – u suradnji s drugim državnim i lokalnim agencijama diljem SAD-a – provela nacionalnu operaciju „We Will Find You“ koja je rezultirala pronalaskom 225 nestale djece, uključujući djecu-bjegunce, ali i djecu koja su bila oteta od strane trećih osoba.
Ove su priče dokaz da društvo nikada ne bi trebalo prestati nadati se nestaloj djeci. Treba nastaviti tražiti ih među licima u gomili ili djelovati prema instinktima kada se čini da je nešto sumnjivo. Jer, nada da će se nestalo dijete jednoga dana vratiti nikada ne nestaje.
Gordana Ilić Ostojić
