S lažnim vijestima susrećemo se gotovo svakodnevno. Teško ih je izbjeći, a još teže prepoznati. Posebice teškoća s prepoznavanjem lažnih vijesti imaju mladi koji jednostavno imaju naviku da bilo koji duži tekst ne pročitaju do kraja. Više ih zanima fotografija koja ide uz tekst i prve, dvije, tri rečenice objave nakon kojih u pravilu odustaju od daljnjeg čitanja.
A potrebno je samo malo pozornosti kako bi došli do saznanja da s onim što smo pročitali u stvari nešto ne štima. Dovoljno je postaviti nekoliko pitanja tipa: Tko je autor? Navode li se izvori u tekstu? Koliko su ti izvori relevantni i poznati? Imaju li kredibilitet?
Još gora situacija je kada je riječ o društvenim mrežama. Mladi najprije trebaju promisliti od kuda dolaze informacije, provjeriti izvore koji se navode, ali prije nego što proslijede i podijele. Nevjerojatno je koliko smo svi skloni dijeliti bez provjere i na taj način zapravo postajemo kanal i alat za širenje dezinformacija. To je posebno opasno kada se dijele video zapisi i fotografije koje su sve češće manipulativne.
Što učini da bude bolje?
Mnogi medijski stručnjaci u Hrvatskoj stava su kako hrvatsko obrazovanje u školama ne nudi ni blizu dovoljno saznanja mladima o medijskoj pismenosti. Stoga postoje opravdani zahtjevi za uvođenjem medijskog odgoja i medijskog obrazovanja, kako bi učenici postali medijski pismeni.
Odgovornost je dakako i na medijima koji moraju uložiti puno više napora kako bi vratili povjerenje čitatelja, a to je možda najbolje učiniti osnivanjem redakcija za provjeru činjenica, kakve postoje u svijetu, primjerice u BBC-u. Hrvatski mediji, nažalost još su, čini se, daleko od toga. Bez prave volje da se to učini jer po svemu sudeći osnivanje takvih redakcija bio bi vlasnicima samo dodatni trošak. A dok brigu o medijskoj pismenosti mladih budemo gledali samo kroz novac i troškove, a ne moguću dobrobit, bolje biti neće.
Đ.K.
