Medijska pismenost, kao rezultat medijskog obrazovanja, danas se smatra pismenošću 21. stoljeća. Podrazumijeva pristup, analizu i kritičko vrednovanje koje je od iznimnog značaja posebice za djecu i mlade te se mnogi stručnjaci slažu kako s medijskim obrazovanjem djece treba početi onoga trenutka kada dijete počne pratiti medije i medijske sadržaje, neovisno o dobi i vrsti sadržaja pri čemu je, naravno, važno da pristup i oblik medijskog obrazovanja bude primjeren djetetovu uzrastu.
S dobi raste ne samo količina vremena koju djeca provode uz medije – procjenjuje se da dijete osnovnoškolske dobi uz medije provodi od 6 do 8 sati, a srednjoškolsko dijete od 10 do 12 sati svakoga dana – nego se mijenja i vrsta sadržaja koji prati – od gledanja crtanih filmova, preko igranja računalnih i videoigara do dopisivanja na društvenim mrežama i snimanja vlastitih blogova, tvrdi doc. dr. sc. Lana Ciboci.
U tekstu Važnost medijske pismenosti i kritičkog vrednovanja medijskih sadržaja | Profil Klett (profil-klett.hr), ova znanstvenica navodi i podatak kako, iako su roditelji prvi medijski odgojitelji djece, istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da sami roditelji smatraju da se djeca puno bolje koriste tehnologijom od njih samih te da im nedostaje medijskih kompetencija, zbog čega vrlo važnu ulogu u medijskom obrazovanju imaju odgojitelji i učitelji.
Nameće se međutim, pitanje koliko je sustav pripremio učitelje i stručne suradnike za te izazove.
Najveća pozornost medijskoj pismenosti dana je dakako u kurikulumu Hrvatskog jezika u kojem je jedna od tri sadržajne domene Kultura i mediji. No o medijskoj pismenosti progovara se i drugim predmetima te se tako u Povijesti govori o razvoju medija, u Likovnoj umjetnosti kritički vrednuje fotografija, u Sociologiji o utjecaju medija na društvene odnose i tako dalje.
Stoga je na učiteljima i nastavnicima iznimno odgovaran i težak zadatak pružiti učenicima spoznaje o medijskoj pismenosti. Pitanje je koliko društvo, ali i odgovorni u ministarstvu cijene njihov angažman, jesu li dovoljno za njega nagrađeni i potiče li ih se na posvećenost poslu, A trebalo bi, jer čini se kako medijska pismenost počiva najviše upravo na odgojiteljima i učiteljima. Roditelji i skrbnici često ne mare previše za medijsko obrazovanje djece. Poneki iz razloga jednostavnog zanemarivanja te obveze, a većina jer smatra, kako je to rečeno na početku teksta, da djeca o medijima i njihovom funkcioniranju znaju puno više od njih samih.
