Prije tjedan dana Vukovarac Dejan Selak izvukao je iz podzemnog kontejnera za smeće maleno štene od mjesec i pol dana. Netko ga je jednostavno bacio u kontejner i prepustio na milost i nemilost zimi, gladi i drobilici za smeće u kojoj bi završio da ga Dejan nije čuo kako plače. Maleni je imao sreće – okupali su ga, tretirali protiv unutarnjih i vanjskih parazita u veterinarskoj ambulanti Anubis klub, a potom ga je na čuvanje preuzela Melita.
Tjedan ranije, u Ivankovu je netko ostavio kutiju punu štenaca na prometnoj cesti. Osam štenećih beba natrpanih u kutiju, u koju je taj netko sipao i otrova za štakore – da se osigura da će ‘problem’ biti riješen. I tada je uskočila veterinarka Vesna, otvorila ambulantu van radnog vremena, dala štencima terapiju i vjerojatno ih spasila. Par dana kasnije, na snijegom pokrivenoj leniji u istome selu, netko je ostavio 7 drugih štenaca. Vjerojatno je računao s time da će zima i lisice riješiti njegov ‘problem’. I taj minijaturni čopor je spašen i smješten na privremeno čuvanje kod dobrih ljudi.
U mom susjedstvu živi par gospođa koje hrane mace lutalice. U mom susjedstvu živi i par ‘gospođa’ koje iste te mace truju otrovom za štakore…
Okrutno smo društvo; beskrajno okrutno prema životinjama oko nas.
Poneki optimist će reći da se stvari mijenjaju, no onima koji na terenu gotovo svakodnevno rješavaju, spašavaju i liječe tuđe ‘probleme’, ti su pomaci minimalni i teško ih je dočekati.
Mnogi su se primjerice poveselili nakon nedavne vijesti kako grad Osijek namjerava zabraniti držanje pasa na lancu. Kako čujem, odluka na koncu samo zabranjuje trajno držanje pasa na lancu, a ne i njihovo vezanje generalno. Zapala mi je za oko pronicava opaska jednog novinara: „Zanimljivo će biti vidjeti kako gradske vlasti misle utvrđivati je li pas trajno zavezan na lancu ili samo privremeno. Jer npr. ako netko psa na sat vremena izvede u šetnju, a 23 sata drži na lancu, on uvijek može tvrditi da njegov pas nije trajno zavezan!“ (kolegica/kolega je potpisan/a samo inicijalima M.N., članak na Indeks.hr). Iz te perspektive, možda to jeste korak naprijed – ali je sitan.
Nadu u veći korak naprijed dao nam je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić najavom donošenja novoga Zakona o zaštiti životinja, te svojom osobnom snažnom podrškom zabrani usmrćivanja životinja u skloništima. Trenutno važeći Zakon dopušta mogućnost usmrćivanja životinja nakon što provedu 60 dana u skloništu. Većina skloništa u Republici Hrvatskoj to i čini, gotovo kao da ih zakon na to obvezuje; termin koji oni pri tome koriste glasi ‘uspavati’. Neka vas ne zavara taj eufemizam – ničega blagog i spokojnog nema u tom postupku. Životinji se pri ‘uspavljivanju’ daje injekcija izravno u srce i ona umire u neopisivom strahu i bolovima.
U Hrvatskoj je trenutno svega šest no-kill skloništa za napuštene životinje; jedno od njih je osječki Azil udruge Pobjede. Udruga je to koja skrbi o 180 pasa koji su – u skladu s zakonom i uz djelomičnu financijsku potporu grada Osijeka – svi cijepljeni, čipirani i sterilizirani, te im je uz primjeren smještaj osigurana i stalna veterinarska skrb. I svaki ima ime. Posjetiteljima su vrata svakodnevno otvorena – za upoznavanje, šetnju ili nešto više. A svako udomljenje – primjerice, prošle godine ih je bilo 298 – razlog je za veselje, iako se prazna mjesta u azilu vrlo brzo popune drugim nesretnim dlakavcima.
Vinkovačka udruga „Rocco“ nažalost radi u puno lošijim uvjetima i okolnostima – sklonište u gradu na postoji, a financijska pomoć je nestalna i nepredvidiva jer ovisi isključivo o donacijama građana. Iako zakon obvezuje jedinice lokalne ili regionalne samouprave na osnivanje i financiranje skloništa za napuštene životinje, grad Vinkovci ne nalazi za shodno pozabaviti se tim pitanjem – unatoč apelima i zahtjevima šačice volontera koji o svom trošku i svojim snagama brinu o napuštenim psima, mačkama i ponekoj rodi. 23 psa i 19 mačaka smješteno je po njihovim privatnim domovima. Čekaju da nekom budućem vlasniku zapadnu za oko i osvoje srce. Da nisu kod teta čuvalica, vjerojatno bi bili u gradskom veterinarskom higijeničarskom servisu gdje su im šanse za preživljavanje minimalne.
Stanje u Vukovaru gotovo je istovjetno – skloništa nema. Melita, Donna, Tea i Branko volonteri su koji brinju o napuštenim životinjama s područja grada, uglavnom svojim sredstvima i snagama Melita u svom domu ima desetak pasa (što svojih, što pronađenih) i nekoliko maca, i sve ih čipira, sterilizira i cijepi. Pse udomljavaju na područje Hrvatske i Njemačke (u suradnji s jednom njemačkom udrugom) uz ugovor o udomljavanju koji im osigurava daljnji nadzor nad udomljenim životinjama. Kada sam Melitu upitala kako je ta njezina priča zapravo počela, odgovorila je: „Ja sam takva rođena“. I da nema njih koji su ‘takvi rođeni’, vukovarska populacija neželjenih životinja završila bi u vinkovačkom VHS, gdje bi ih nakon 60 dana – ubili.
Pažnju javnosti u regiji nedavno je privukao pokret Levijatan iz Beograda koji zaštiti i skrbi o životinjama pristupa puno militantnije. Njihova poruka „Ne dirajte životinje, naći ćemo vas!“, kao i fotografije opakih nabildanih, tetoviranih i maskiranih frajera izazvala je pozornost ne samo Facebook korisnika, nego i državnog odvjetništva Srbije. Na moje gotovo bezobrazno pitanje je li njihov image marketinški ili psihološki trik, uljudno odgovaraju kako jeste – no naglašavaju poruku: ne čini drugima što ne želiš da netko čini tebi. Kažu kako tom do sada neisprobanom rješenju pribjegavaju radi širenja svijesti o sveukupnom odnosu prema životinjama i radi edukacije. Uz pomoć medijske pozornosti koju su izazvali želja im je pokrenuti ozbiljan azil i veterinarski stacionar gdje bi radili ono što najbolje znaju – voljeli životinje. Držim im fige da u tome i uspiju.
Ima ljudi koji aktiviste iz ove moje priče – i žgoljave ženskice i nabildane frajere – smatraju luđacima i fanaticima. Ti ljudi smatraju kako bi volonterima bilo pametnije da se pozabave djecom, drugim ljudima ili nečim trećim. Ti ljudi vjerojatno nikada nisu osjetili bezuvjetnu ljubav psa, sreću koju donosi udomljenje životinje koja je još prije par tjedana bila na rubu smrti jer ju je netko upucao i ostavio da skapa od gladi.
Nemojte biti jedan od tih ljudi. Pogledajte oči beba iz osječkog Azila na fotografiji uz ovaj tekst. I udomite. Ili donirajte. Nahranite. Zaštitite. Učinite ono što možete da bi umanjili patnje životinja oko nas. Ne treba za to puno – jedna kava koje se odreknete, može nahraniti jednog psa ili macu. Vama to nije ništa veliko, ali gladnoj i zanemarenoj životinji tog trenutka to znači sve. A i vi ćete se osjećati mrvicu bolje. Časna riječ.
Najmanje što možete učiniti jeste podijeliti Facebook objave udruga i time možda pomoći da neka od napuštenih životinjica nađe svoj dom. A ako vam je dosta ratovanja ustaša i partizana po virtualnim bespućima, politike, afera i skandala… bacite oko na Facebook stranicu Malina on wheels – svakodnevne priče jedne sretne invalidne pasice u kolicima će vam zorno prikazati kako izgleda ljubav. Jer, ljubav postoji. A često ima četiri šape i dlakava je.
Stavovi i preporuke iznesene u autorskim kolumnama, savjetima i komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala press032.
