Lažne vijesti i dezinformacije šire se brže od činjeničnih informacija zato što su lažni narativi često senzacionalni i usmjereni su na emocije korisnika, a ne na spoznaje. Cilj tih izmišljotina je pobuditi strah, ljutnju ili tugu. Istraživanja pokazuju da – kada se to dogodi – prestajemo razmišljati, pa informacije ne analiziramo kritički, već donosimo ishitrene odluke o formiranju mišljenja ili dijeljenju sadržaja pod utjecajem emocija.
Istraživači s MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) otkrili su da se lažne vijesti na društvenim mrežama mogu širiti i do 10 puta brže od istinitih. Kada eksplozivne, dezinformirajuće objave postanu viralne, njihovi se ispravci nikada ne gledaju, a često im se niti ne vjeruje. Nečuvena “činjenica” koja se širi među korisnicima mreža uvijek je glasnija, senzacionalnija i zanimljivija od naknadnog ispravka. U utrci između lažnog, ali zanimljivog i onog istinitog, ali dosadnog, pobjeđuje zanimljiva priča.
Pogrešne informacije po definiciji su pogrešne ili netočne informacije kojima nije namjera dovođenja u zabludu, dok su zlonamjerne informacije lažne ili obmanjujuće informacije koje se šire namjerno, upravo s ciljem obmanjivanja. Ove druge obično koriste zlonamjerni akteri – i državni i nedržavni – radi sijanja straha i nepovjerenja, te utjecaja na javno mnijenje.
Ponekad pogrešna informacija može biti jednostavno posljedica pogreške u izvješćivanju. No, u mnogim se slučajevima sadržaj dezinformacija namjerno preuveličava, oprema click-bait naslovima ili se naglašavaju detalji izvan konteksta kako bi se s priče teže izignorirala.
Korištenje dezinformacija u ratovanju dokumentirano je još prije Prvog i Drugog svjetskog rata, pa se ne može reći da je to nova pojava. No, zbog današnjeg dosega društvenih medija te taktike izazivaju iznimnu zabrinutost.
Evolucija društvenih medija kao distributera vijesti ima ozbiljne posljedice na ono što se smatra novinarstvom i ono što se često pogrešno smatra istinom.
U današnje vrijeme 8 od 10 Amerikanaca dobiva svoje vijesti putem digitalnih uređaja, što nadmašuje TV, radio ili tisak kao izvora informacija. Među osobama u dobi od 18 do 29 godina društveni su mediji najčešći izvor vijesti. No, nisu oni jedini koji se obraćaju platformama za informacije; 53 % Amerikanaca dobiva barem neke od svojih vijesti s društvenih medija. Twitter, Facebook i TikTok postali su pseudo-platforme za vijesti.
Kada su vijesti počele migrirati na društvene medije, ubrzale su neke od promjena koje su se već događale u novinarskoj industriji.
U 50-im i 60-im godinama televizijske kuće su programe vijesti smatrale javnim servisom. No, u 80-ima su TV mreže počeli kupovati konglomerati koji su se primarno bavili zabavom, te počeli očekivati da će informativne mreže ostvarivati profit, baš poput odjela zabavnog programa. Uslijedile su programske sheme u kojima su vijesti emitirane 24 sata dnevno, a naglasak je stavljan na brze priče koje privlače pažnju. Zatim je došao red na „stručnjake“ – osobe koje iznose mišljenja, ali ne uvijek i činjenice. A kako se industrija vijesti mijenjala, tako su se mijenjala i očekivanja ljudi o tome kako bi vijesti trebale izgledati.
S prelaskom zadaće „informiranja“ na društvene medije, ta se dinamika pojačala. Kad svatko može biti novinar, sadržaj je gotovo beskrajan i lako ga je moguće opremiti feedovima i fotografijama s društvenih medija, miješajući tako mišljenja i činjenice. Nove tehnologije također čine lakšim nego ikada da bilo tko „sredi“ fotografije i videozapise, kako bi odražavali stvarnost koja zapravo ne postoji.
A što je priča čudnija, to bolje.
I uz takvo brzo, senzacionalističko pokrivanje vijesti i širenje mišljenja, sve više od onoga što vidimo na internetu su dezinformacije. I svaki dan ih je sve više.
Prelazak na društvene medije kao izvor vijesti omogućio je bujanje dezinformacija bez presedana. Svatko s računom na društvenim mrežama može postati izvor “vijesti”. Za pojedince i prodajna mjesta koja objavljuju vijesti, cilj je gotovo uvijek da te vijesti vidi što više ljudi. A ono što ide dobro na društvenim mrežama uglavnom nisu izbalansirane i dobro istražene priče. Za objave na velikim platformama “bijes je ključ viralnosti”, rekao je socijalni psiholog Jonathan Haidt.
Pojedinosti izvan konteksta iskrivljuju ono što je stvarno, a zahvaljujući gumbu “dijeli” pogrešni dojmovi mogu doći do velikog broja ljudi gotovo trenutno. A čini se da ćemo upravo zbog društvenih medija svjedočiti i sve većem rastu korištenja dezinformacija kao psihološkog rata diljem svijeta. Ono što društvene medije čini posebno opasnima je činjenica da širenje takvog sadržaja mogu pojačati nevidljivi mehanizmi koji pokreću ono što korisnici vide na svojim feedovima – algoritmi.
Gordana Ilić Ostojić
