Na ulazu u Karadžićevo tabla i dalje stoji uspravno, ali nekako se nagnula kao da nam želi nešto poručiti. Selo je mirno, gotovo i previše, a tišinu tek povremeno prekida lavež psa iza drvene ograde, ulice su prazne, niti odraslih, a još manje djece. Doduše kraj je studenoga i nije baš niti za očekivati da netko stoji na ulici, kao ljeti kada se mještani znaju okupiti na klupici ispred nečije kuće.
Taman kada smo pomislili da nikoga nema, na ulicu izlazi mještanka u trećoj životnoj dobi koja se, kako kaže, sjeća puno ljepših vremena u Karadžićevu. Kaže da pamti dane kada se u Karadžićevu čulo školsko zvono, a danas iako obnovljena, škola nije u funkciji jer nema djece.
„Danas… danas nema ni za misu deset ljudi,“ kažei sliježe ramenima. “Svi odlaze, a i šta će ovdje? Zemlja stoji, kuće se zatvaraju“, kaže ova mještanka Karadžićeva.
“Mladi odlaze, stariji ostaju”, zaključuje.
Tražimo predstavnicu sela, kako su nas uputili, ali kod kuće nikoga ne zatičemo iako su dvorišna vrata otključana. Njezin nedaleki susjed, moleći da ga ne pitamo za ime, kaže kako je susjeda vjerojatno otišla kod nekog na kavu, čim su dvorišna vrata otkujučana.
Na pitanje, odlaze li i iz Karadžićeva mladi i ljudi u najboljim godinama života, kaže kako nisu izuzetak.
“Imam kćerku koja je otišla za boljim životom. Ja ne mislim. U ovim mojim godinama a i kuda ću. Tu sam i tu ću i ostati”, kaže dodajući kako danas u mjestu nema više od 70 stanovnika.
Priča kako na kraju sela možemo vidjeti obnovljenu školu, ali zatvorenu jer nema djece.
“Kada sam ja bio dijete bilo nas je 14 prvašića u razredu. Danas djece nema”, navodi tužno dodajući kako u selu nema ničega osim crkve i nogometnog igrališta, ali bez nogometnog kluba.
“Tužno je to. Nemamo niti trgovine, ni kafića, ničega. Jednom dnevno u selo dođe putujuća trgovina i tako se opskrbljujemo. Inače, moramo do susjedne Jarmine ili u Vinkovce, koji su nam kao grad najbliži”, govori.
Na drugom kraju sela zatičemo 28-godišnjeg Gorana, koji se privremeno vratio iz Nizozemske. Došao je da obiđe roditelje, i kaže da sebe više ne vidi u Karadžićevu.
„Volio bih ja da mogu ostati,“ priznaje. „Ali od čega da živim? Poljoprivreda je skupa, otkup neisplativ, a ulaganja u selo nema. Svake godine nas je manje.“
“Prazne kuće kao spomenici jedne prošlosti”, kaže. I doista dok prolazimo selom, nailazimo na kuće obrasle u šipražje, napuštene štale i dvorišta u kojima je nekad, pričaju mještani, bilo i desetak krava po domaćinstvu. Neka imanja još stoje dobro očuvana – vlasnici ih obilaze povremeno, dolaze za praznike ili ljeti.
Postoji li budućnost za Karadžićevo?
U selu, ipak, ima onih koji se nadaju. Jedan od njih je i naš sugovornik s početka priče. „Nada umire posljednja. Vjerujem da bi se netko i vratio kada bi se otvorilo neko radno mjesto. Ljudima morate nešto ponuditi i dati im razlog da se vrate. Neće tek tako”, mišljenja je ova stanovnik Karadžićeva, sela, u kojem tišina govori više od riječi.
Đuro Karalić
