Vinkovačke jesni su presudno i značajno utjecale na razvoj tamburaške glazbe, a u moje vrijeme posebna zasluga pripada Mirku Brodšnajderu i Davoru Kačiću te nizu entuzijasta, zanesenjaka i ljubitelja tog nevjerojatnog instrumenta. U vrijeme o kojem govorim to je bio veliki problem jer je tek poneko folklorno društvo imalo kvalitetne tamburaše. Dobili su priliku nastupati samičari, gajdaši, dvojničari, pa oni koji su svirali potpuno zaboravljene instrumente poput diplica koje se sviraju jedino u Baranji i Slavoniji, a najčešće su pravljene od trstike, ali i od bazge, slame i guščjeg perja iz krila guske.
Posebno je zabilježen nastup Marka Klinca iz Lipovca koji je svirao frulu i okarinu i uvjek prije sviranja rekao: “Eto neka sada netko kaže da i Hrvatska nema svoga Savu Jeremića”. Taj Sava Jeremić je bio najbolji frulaš bivše države za koga su Srbijanci tvrdili da je najbolji na svijetu. Marko Klinac je uz frulu svirao i okarinu, instrument napravljen od gline…
Do današnjeg dana, a ovo pišem u proljeće 2021. godine, održala se priredba koju su osmislili zaposlenici Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci i njihova tadašnja direktorica Vera Vuković danas Erl a to su “Dječje Vinkovačke jeseni”, koje su tada imale naziv “Male Vinkovačke jeseni”. Dogovoreno je da se priredba održi prijepodne na dan otvorenja “Vinkovačkih Jeseni” i u moje vrijeme taj dogovor je poštivan. Moje prve “Jeseni” otvorene su 10. rujna 1971. godine, na tadašnjem Trgu republike na pozornici koju je izradilo poduzeće “Graditelj” uz veliku potporu njihovog direktora Martina Milkovića. Pozornica je postavljena ispred Turističkog društva, a publika je priredbu mogla pratiti iz tri glavne ulice i gradskog parka. Nastupio je tamburaški orkestar Radio Osijeka, Hrvatsko tamburaško društvo “Zrinski” također iz Osijeka i dva vinkovačka gradska folklorna društva “Lisinski” i Željezničko kulturno umjetničko društvo “Maksim Gorki” te folklorne skupine iz Ivankova i Nuštra. Pjevali su Miroslav Živković i Aco Đigunović. Omladinska scena gradskog amaterskog kazališta izvela je prigodni recital.
Dragutin Žanić – Karla se nikada nije miješao u naš program no tada nas je zamolio da u program uvrstimo mladog pjevača, Vinkovčanina, Miroslava Živkovića koji je studirao pjevanje u Zagrebu i on je zbog izvanrednog glasa i svog pjevačkog umijeća sljedećih godina postao neizostavni sudionik “Jeseni”. Svakako da je za ovakvu priredbu trebalo napisati scenarij i trebalo ju je režirati i naravno da smo se oslanjali na domaće snage pa je Himzo Nuhanović s kojim sam izvanredno surađivao preuzeo to ulogu. Redovite priredbe koje će biti neizostavne i sljedećih godina biti će likovne izložbe koje su se otvarale u Galeriji umjetnosti koja je djelovala u sastavu Gradskog muzeja, a te večeri nakon otvorenja otvorena je izložba “Slikara Slavonaca” i bili su to Ivan Domac, Vladimir Đanko, Arnold Marcel, Albina Jakić, Zdravko Čosić, Antun Babić, Zdenka Biljan, Franjo Hoti i Božidar Kopić. Kako je u Vinkovcima bila razvijena industrija kože i tekstila, tvornica kože “Cibalia”, tvornica konfekcije “Đuro Salaj”, tvornica pokrivača “Vintex” i tvornica obuće “Kvalitet” su bili nositelji a mi organizatori prve prave velike modne revije koja je održana iste večeri u kinu “Crvena zvijezda”. Svakako želim istaknuti potporu dvojice vinkovačkih obrtnika, Matu Alilovića i Dinka Mustapića koji nisu tražili da ih se moli za pomoć već su govorili recite koliko vam treba. Što s tiče obrtnika već sljedeće godine oni su se svi uključili pomažući, ali i organizirajući izložbe svojih proizvoda.
Centralni događaj, onaj koji čini suštinu samih “Vinkovačkih jeseni” održan je u nedjelju 12. rujna i to u dva dijela koja su činili cjelinu. Prvi dio koji je te godine i svih budućih “Jeseni” bio najgledaniji bio je “Svečani mimohod folklornih skupina sudinika smotre folklora”. Ova priredba je tražila veliki napor i odgovornost velikog broja ljudi koji su volontirali, a kroz mojih sedam “Vinkovačkih Jeseni” prošlo ih je više od dvije stotine…
Skupina nastavnika i profesora tjelesnog odgoja je bila zadužena za organizaciju mimohoda i oni su bili posebna komisija koja je sva uputstva dobivala od Milana Bašića, tada profesora tjelesnog odgoja u vinkovačkoj Gimnaziji koji je bio predsjednik Odbora za organizaciju Smotre folklora. Njihov zadatak nije imao veze s programom nego samo da cijela povorka bude uredna, da nema prekida ni zastoja i da nema nikoga uz njih koji nije u narodnoj nošnji. Navest ću još jedan naoko nevažan zadatak kojeg je savršeno svih godina obavljao Mladen Rajić, legendarni vinkovački učitelj i ravnatelj osnovne škole. Mladen Rajić je vodio brigu da svaka folklorna skupina dobije kuvertu u kojoj su bila uputstva gdje je mjesto okupljanja, kojim ulicama ide mimohod i koje je njihovo mjesto u povorci, gdje su oni i kada na objedu na koje ih odvodi vodič. Mladen bi obišao sva mjesta gdje su skupine nakon nastupa bile i onda bi došao u Dom omladine “Antun Martinovski – Baba”, iz kojeg se ja nisam micao i gdje me je mogao svatko tko ima problem naći, podnio precizno izvješće sa zaključkom da je zadatak uspješno obavljen.
Ovdje ću nabrojati samo neke od ljudi čiji doprinos valja istaknuti, Ivica Bušić, Branimir Popović, Zvonko Vanđura, Mata Čajkovac, Josip Hodak, Ivan i Nada Jurčić, Luka Ševerdija, Antun Liščić, Đuro Smolčić, Marko i Zvonko Matečić, Ivan Petričević, Josip Petričević, Sreto Mrmoš, Stjepan Marić, Ilija Šimunić i drugi, a Ivo Gregurović je bio dio te ekipe do odlaska na studij.
Večer prije Mimohoda i Smotre otvorena je etnografska izložba “Stolnjaci, prekrivači i ponjavci Slavonije”. Izložbu je u Gradskom muzeju otvorila ravnateljica Etnografskog muzeja iz Zagreba dr. Jelka Ribarić – Radauš i od te godine to će postati trajna praksa da se uz folklor pokaže i narodno stvaralaštvo. Upravo je to bio i razlog da se u Gradskom muzeju otvori stalno radno mjesto profesionalnog etnologa, pa je to realizirano nekoliko godina kasnije dolaskom Ljubice Gligorević 1979. godine.
nastavlja se
Davor Runtić rođen je 1941. u Splitu, a od djetinjstva živi u Slavoniji. Profesor je povijesti i zemljopisa. Sudionik je Domovinskog rata i slikar sa statusom slobodnog umjetnika. Davor Runtić je autor preko trideset knjiga o Domovinskom ratu. Runtić je bio dopisnik Hine iz Vinkovaca i s istočnoslavonskoga bojišta. Objavio je više knjiga, među kojima i serijal “Junaci Domovinskog rata”, “Domovinski Rat – rat prije rata”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira” te “Vukovar i istočno bojište”.
