Ivica Marković pripada tipičnim Hrvatima, Šokcima odnosno Slavoncima, koji se drže narodne mudrosti da tiha voda brege dere, a njegova obitelj nije nikada dopuštala, kako kaže isto tako narodna mudrost, da ih pitaju duge zimske noći u čega su im prošli dugi ljetni dani.
Pokojni otac Đuro je bio kovač, a majka kućanica. Kada bi pokojni otac Đuro svojim grubim, od kovačkog posla ispucalim rukama uzeo tamburicu primu i zasvirao, nitko nije ostao ravnodušan. Svi su se u čudu pitali kako je moguće tako grubim rukama tako lijepo svirati. U njihovoj kući se osnovalo, odnosno začelo folklorno društvo „Samica“ koje je na mnogim priredbama narodnog stvaralaštva pronosilo ime Novih Jankovaca. Majka Agica, tiha i povučena, vodila je brigu o svemu u kući i toplo je uvijek dočekivala one koji su zalazili u ovu obitelj. Ivica Marković, prvo vrijeme je radio u prosvjeti, a supruga Marija to je
radila cijeli svoj radni vijek. Ivica Marković promijeniti će službu, tako da će postati voditelj Matičnog ureda, pa onda tajnik Mjesne zajednice, a na kraju radnog vijeka je ponovno matičar. Tako je on iz svog ureda mogao pratiti sve ono što se u to sudbonosno vrijeme 1990. godine, odnosno 1991. događalo u Novim Jankovcima.
On o tome kaže: „Kao tajnik Mjesne zajednice Novi Jankovci ja sam često obavljao i administrativne poslove naših društava, pa sam tako imao uvid u događaje i promjene. Prvi koji su donijeli ideju o promjenama i koji su postali članovi HDZ-a su Stjepan Filkovac, Ivo Radić, Ivica Andrić, Ivan Rajić, a znam da je Drago Saračević bio član u Vinkovcima. Drago je povukao za sobom muža svoje sestre Stipu Filakovca. Nakon što je održana osnivačka skupština do koje nije sve išlo baš glatko, stvari su krenule dobrim putem i broj članova je rastao. Selo je imalo 970 glasača, a za HDZ je na prvim višestranačkim izborima glasovalo 700 ljudi. Treba reći da je u selu živjelo oko 200 Srba. Osim Srba živjelo je tu i nešto Roma“.
Kada danas analizira sve što se događalo, Ivica Marković ipak smatra da je najvažniji događaj koji je sve osvijestio i uvjerio da neće ići glatko bio 2. svibnja 1991. godine. Toga 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu gine mještanin Mladen Šarić, a za vrijeme sahrane cijelo selo se diglo na noge, jer su stigle informacije da će sahrana biti ometana. U Novim Jankovcima je pravo opsadno stanje. Točno je da su neki tog trenutka shvatili što su im oni iz HDZ-a početkom 1990.godine govorili. Shvaćaju da je svatko odgovoran, ako spreman ne dočeka opasnost. Selo Novi Jankovci se nalazi desno od željezničke pruge Zagreb-Beograd, a u selo se stiže ako se skrene desno sa ceste Vinkovci – Tovarnik. Od Starih Jankovaca, koji su sjeveroistočno, dijeli ih već samo spomenuta željeznička pruga, jugoistočno su Srijemske Laze, a sjeverozapadno zloglasni Mirkovci. Mirkovci su se vrlo rano jasno izjasnili da su na jugoarmijskoj, odnosno četničkoj liniji, dok su u Srijemskim Lazama taktizirali zbog svoje jugopartizanske prošlosti.
Mirkovci i Srijemske Laze zbog pretežito srpskog pučanstva bili su mjesta otkuda je za Nove Jankovce dolazila opasnost. Stari Jankovci su se organizirali i dali jasno do znanja da su tu Hrvati preuzeli stvar u
svoje ruke, pa su iz tog smjera sigurni. Jugozapadno od Novih Jankovaca je selo Privlaka s isključivo hrvatskim življem. U Privlaku se može stići dobrim putem i novim betonskim mostom na rijeci Bosut.
Ovakvo okruženje je nudilo mnoge opasnosti za Nove Jankovce, pa oni sva svoja kretanja prema Vinkovcima usmjeravaju prema Bosutu i dalje preko Privlake prema Vinkovcima.
Vratimo se dakle, 2. svibnju, odnosno, kada je dva dana kasnije u svojim Novim Jankovcima sahranjivan Mladen Šarić, hrvatski redarstvenik. U Mjesnoj zajednici je uvedeno stalno dežurstvo, a uz pričuvni sastav Hrvatske policije u Nove Jankovce će stići i policijsko pojačanje iz Vinkovaca. Sa svih strana su stizale vijesti o viđenim četnicima, a zapravo je riječ o glasinama koje su dolazile iz jugoarmijskih obavještajnih krugova. Te dezinformacije proizvedene u školi specijalnog rata jugovojske imale su sračunati cilj širenja straha i panike među hrvatskim življem. Groblje za Nove Jankovce se nalazi u dijelu Starih Jankovaca prema Srijemskim Lazama, desno od ceste Vinkovci – Tovarnik. Preko puta groblja je kuća u kojoj se nalazila točionica pića, i iz te kuće koja je visoka katnica s krova se moglo promatrati sve što se događa na groblju. Očito je netko u izazivanju otišao predaleko i na to je odgovoreno vatrom i paljenjem jednog automobila. Pred točionicom pića „Kod Šarkanovića“ gdje se sve zbivalo, uskoro stižu tri oklopna transportera jugovojske u svojoj poznatoj podvali da oni razdvoje strane u sukobu. Joško Morić, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, sljedećeg dana 5. svibnja na tiskovnoj konferenciji u Vinkovcima govoreći o sahrani Mladena Šarića doslovno kaže: „U Starim Jankovcima su prijetili oružjem iz jedne kuće neposredno uz groblje“. Tome rečenom Ivica Marković dodaje : „Na tu kuću je izvršen naš napad i gorio je neki auto. Naši su uzvratili akcijom. Bilo je pravo mobilno stanje. Poslije toga u lipnju nam je stiglo i prvo oružje u organizaciji HDZ-a. Dobili smo poluautomatske puške, a kasnije je stiglo još dva, tri kontingenta automatskih i poluautomatskih pušaka“.
Zapovijedanje obranom sela preuzeo je agilni Stipo Filkovac, a bilo je oko pedeset ljudi sa automatskim i poluautomatskim oružjem, te još nekoliko s lovačkim oružjem. U to vrijeme, što je potpuno logično,
povezuju se obrane Starih i Novih Jankovaca, a temelj su pričuvni sastav policije, a uskoro i pričuvnog sastava ZNG koji uvode stalne straže. Kontrolnim točkama pokriveni su svi izlazi iz mjesta, a promet
cestom Vinkovci – Tovarnik se kontrolira. Tom cestom tzv. JNA je u stalnom pokretu i stalnoj demonstraciji sile koristeći se raznim izgovorima. Ta kretanja su svakodnevna na relaciji Šid – Tovarnik – Ilača – Orolik – Slakovci – Srijemske Laze – Stari Jankovci – Mirkovci – vojarna Đuro Salaj u Vinkovcima. Istim putem ali u obrnutom smjeru prema Šidu, razne kolone i razna vojna vozila su se kretala redovito uz pratnju tenkova i oklopnih transportera koji su prema Vojvodini odnosno Srbiji pratili pšenicu koju su u zemlji agresora spremali u silose. Novi Jankovci su postavili straže na poljskim putovima koji izlaze iz sela prema Srijemskim Lazama i Mirkovcima. Da bi te otporne točke bile vojnički kvalitetne koriste odvodne kanale, koje još dodatno utvrđuju vrećama pijeska. Ivica Marković kaže: „ Bilo je očito da smo mi tu i da smo spremni braniti se. To su sve male udaljenosti, pa su nama ovi iz Srijemskih Laza na svega tisuću metara“. Koordinator obrane Novih i Starih Jankovaca je Željko Primorac koji je nažalost poginuo 20. kolovoza 1991. godine u šumi Jankovačka Dubrava gdje je automobilom naišao na minu. Mnogi koji su u to vrijeme činili obranu ova dva sela tvrde, da je bio izuzetni organizator i da je prava šteta što je tako rano stradao. Ivica Marković kaže da je šteta što veza između sela nije bila bolja, jer je radio postaja radila samo u Novim Jankovcima. Postaja Hrvatske policije se nalazila u centru Starih Jankovaca u zgradi osnovne škole. Prvi otvoreni napad na Nove Jankovce dogoditi će se i to minobacačima srpnja 1991. godine. Tom napadu je prethodio minobacački napad na Vinkovce također iz Mirkovaca. Tog 22. srpnja nakon traženja da iz Mirkovaca prestanu s izazovima, Zapovjedništvo obrane Vinkovaca odlučilo je djelovati. Novi Jankovci su dobili zadatak da na svojim otpornim točkama budu na oprezu, pokušaju li ovi iz Mirkovaca poduzeti nešto prema njima. Ivica Marković kaže: „Mi nismo prema njima ništa poduzimali i nismo imali ništa osim pušaka, a oni su ipak na nas otvorili minobacačku vatru. Tada su poginuli naši civili u svojim kućama, na svom kućnom pragu. Poginuli su Jadranka Kesegić, Zora Popović, Josip i Karanfiljka Trifunović. Mi od 2. svibnja nismo čak ni išli u Mirkovce, a oni su s pratnjom tenkova stalno prolazili izazivajući dizanjem tri prsta i slično. Kasnije su odvozili žito u Srbiju isto uz pratnju tenkova, a na naš silos su pucali iz tenka, tako da je žito curilo van. Dok su oni odvozili žito u Srbiju, mi smo svoje vozili u svoju zadrugu. Pravo ratno stanje će početi u rujnu“.
Novi Jankovci su do otvorenih napada sve veze s Vinkovcima održavali preko Privlake. Uređena je cesta Novi Jankovci – Privlaka, a radilo se i na cesti Slakovci –Svinjarevci – Jankovci zbog mogućeg izvlačenja
civila. Za Slakovce se radila još i šljunčana cesta, koja će se pokazati boljom, a to je preko Bosuta prema Otoku. Analizirajući te putove izvlačenja civila i ulaska branitelja, vidi se da se sve izdaleka pripremalo
za obranu ali i za nužno izvlačenje. Prvo izvlačenje civila iz Novih Jankovaca bilo je 15. rujna i to djece, žena i staraca. Došli su kamioni i autobusi iz Vinkovaca i sve je išlo po planu. Isto su učinili i mještani
Starih Jankovaca. Prvo dolaze u župni ured u Privlaci, a onda su tu raspoređeni po selu. Kada je nakon nekoliko dana izvršen topničko – minobacački napad na Privlaku, Jankovčani su premješteni u Cernu i
Gradište, sela u tadašnjoj županjskoj općini. Ivica Marković kaže: „Mi smo sve češće imali sukobe s ovima koji su prolazili cestom, a počelo je i bombardiranje iz zraka. Posebice su se zrakoplovi okomili na Nove Jankovce 23. rujna, a tog dana su i posljednji civili napustili selo“. Branitelji su se povukli iz napadnutih
dijelova sela, no po završetku napada vraćaju se na svoja mjesta. Sljedećih dana vode se krvave borbe za Nove i Stare Jankovce. Sve je definitivno gotovo 28. rujna. Neprijateljska kolona je razbijena, a kako
sam vidio fotografije mogu reći da je to ličilo na najužasnije scene iz Drugog svjetskog rata. Neprijatelj je u ovoj koloni uz pratnju oklopa vozio dijelove pontonskog mosta a u napadu su doživjeli takav debakl
da su u bijegu gazili svoje suborce. Imao sam priliku vidjeti dokumente iz jedne oficirske torbe i saznati da su ti koji su nas napali došli iz Novog Beograda, Čukarice, Palilule i drugih dijelova Beograda. Znači svi su bili iz beogradskih općina. Meni je tada palo na pamet, da bi bilo dobro pisati ovima u Beograd i pitati ih, znaju li gdje su im njihovi sinovi, koje je netko poslao da ovdje na hrvatskoj grudi izgube život?“.
Privlački most na Bosutu miniran je i srušen 25. rujna, Ivica Marković kaže da je bila srijeda. Pamti taj dan, jer je tog dana išao posjetiti svoju majku i suprugu koje su bile smještene u Gradištu. Radio je protekla 24
sata na vezi u kući Stipe Filkovca i sada je imao slobodan dan. Veza je u centru sela preko puta stare škole, odnosno, bila je to treća kuća od pravoslavne crkve u smjeru Mirkovaca. Svakog jutra u sedam sati ujutro
su se imali običaj okupiti svi zapovjednici iz ulica i svih otpornih točaka. Tu bi popili kavu i podnijeli izvješće o tome što je bilo prošle noći. Onaj tko je slobodan odlazi kući, pregleda, napoji i nahrani stoku. Tako je taj dan učinio i Ivica Marković, a nakon što je nahranio i napojio stoku kupi iz zamrzivača duboko smrznutu hranu, tovari u vrećice i u auto. Zaključava kuću, sjeda u auto i odlazi prema Privlaci. Taman što je krenuo nailazi mjesni trgovac kombijem i moli ga da mu od Mjesne zajednice izda potvrdu da se ne bavi švercom, nego da dovozi hranu za njih. Ivica Marković koji se uvijek odazivao ljubazno, ako je netko od njega nešto tražio, odlazi u Mjesnu zajednicu da napiše potvrdu. Kada je napisao zaglavlje počeo je napad iz zraka. Čim bi opasnost prošla, vratio bi se pisanju potvrde, no nakon dva reda opet bi bio nalet
zrakoplova. Tako se to događalo tri, četiri puta, dok nije napisana potvrda i ovjerena pečatom.
Ivica Marković kaže: „Vidio sam kada su ispaljivali rakete. Dok sam još otišao u vezu čuti što se događa, meso se otopilo. Vratio sam se kući i vratio sve u zamrzivač, jer je bilo očito da više nema svrhe ići. Otišao
sam tek u subotu i više nisam mogao prijeći preko privlačkog mosta“. Te subote se do mosta dovezao autom, a preko mosta je prešao verući se po razrušenoj konstrukciji pješice. Istog dana 28. rujna poslijepodne vraćati će se u Nove Jankovce sa skupinom ljudi iz Novih Jankovaca, no na ulazu u Privlaku zaustaviti će ih policija. Kažu im da se puca u Privlaci i da ne mogu dalje., jer se vode borbe već i kod privlačkog mosta. Oni koji su bili u ratu znaju, dok se voziš u autu ne čuješ zvukove borbe. Sve se jasno čuje tek kada se stane. Tako i oni kada su zaustavljeni vide da se iz smjera Jankovaca dimi i da se čuju detonacije. Ivica Marković, njegova majka Agica i supruga Marija od tog vremena će postati prognanici koji će se u svoju devastiranu kuću vratiti završetkom tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i zapadnog Srijema.
Vinkovčanina Davora Runtića (1941.) ne treba posebno predstavljati. Mnogi ga naraštaji znaju kao profesora povijesti i zemljopisa, ljubitelji umjetnosti i kao vrlo plodnog slikara, a od Domovinskog rata i kao neumornog istraživača i kroničara ratnih i poratnih zbivanja koji je do sada napisao više od 30 knjiga o Domovinskom ratu. Upravo je u nastajanju nova knjiga ovoga plodnog autora koju Davor Runtić piše pod radnim naslovom “77 priča o ratu”. Za pisanje svojih knjiga je prikupio 30.000 stranica iskaza i dokumenata, koji su mu temelj za pisanje. Drži da je svaki živi sudionik nekog važnog događaja iz Domovinskog rata najbolji izvor koji, uz dokumente, tek potvrđuje što se zapravo dogodilo. Smatra da je vrlo važna, kako američki autori kažu, usmena povijest, pogotovo u vrijeme kada imamo proizvodnju “dokumenata“ s raznim ciljevima, svrhom i razlogom. Do sada je napisao knjige “Tako smo branili Vukovar”, “Vrijeme modrih kaciga”, “Bitka za Vukovar” (s Milom Dedakovićem i Alenkom Mirković), “Prvi hrvatski redarstvenik”, “Od Borova Sela do Sarajevskog mira”, “Za Domovinu Hrvatsku (palim braniteljima Bjelovarsko bilogorske županije)”, četveroknjižja “Domovinski rat” i četveroknjižja „Vukovar i istočno bojište, ”, biblioteke „Junaci Domovinskog rata1-15 knjiga“ te brojne druge. Od 1992. godine intenzivno se bavi prikupljanjem iskaza i dokumenata o Domovinskom ratu, pa je tako zabilježio i sudbine petstotinjak onih koji su bez svake sumnje junaci Domovinskog rata.
