Vinkovci su za mene početak i kraj svega, kaže ovaj vinkovački kolekcionar, između ostaloga i rekorder po darivanju krvi u gradu na Bosutu, ali ponajprije veliki zaljubljenik u rodne Vinkovce.
Brojnim vinkovačkim zaljubljenicima u starine, posebno vezane za bogatu prošlost grada na Bosutu nije strano ime sugrađanima Ivana Schweizera, umirovljenog željezničara koji je obiteljsku kuću u vinkovačkoj gradskoj četvrti Zagrebački blok ispunio stotinama knjiga i publikacija između kojih su natiskani albumi s poštanskim markama, razglednicama, ulaznicama s koncerata i nogometnih utakmica Cibalije i zagrebačkog Dinama, ali i nacionalne reprezentacije. Negdje sa strane nalaze se i albumi s značkama kao i brojni posteri i plakati s događanja koja su kroz prošla desetljeća prohujala Vinkovcima i koje su pomalo zaboravili i njihovi sudionici, ali na sve njih uspomenu čuva Ivan Schweizer, čiji je djed, kako navodi, u Vinkovce stigao u godinama još prije 1920. iz Grabova kod Vukovara.
“Nikada ne bih selio iz ovoga grada. Imam sreću pa su mi djeca uglavnom ovdje ili u blizini. Volio bih da smo svi u Vinkovcima, ali to baš i ne ide”, priča dok premeće po albumima s ulaznicama s nogometnih utakmica Cibalije među kojima je i ona s legendarne utakmice s zeničkim Čelikom kao i finala nogometnog kupa s Osijekom, ali i Cibalijinih susreta u Intertoto kupu i drugim međunarodnim nadmetanjima.
Dok sjedimo u dnevnom boravku ispunjenom brojnim policama koje je Ivan sam izradio i popunio stotinama knjiga svih vrsta, ali naglasak je i ovdje na vinkovačkim autorima od kojih ovaj Vinkovčanin ima gotovo sve što je izašlo. Cijela jedna polica trebala je samo za dijela Davora Runtića, a ništa manje zastupljena nije niti književnost onih starijih vrsnih književnih znalaca vezanih uz Vinkovce poput Josipa i Ivana Kozarca, Joze Ivakića, Miroslava Mađera do onih nešto mlađih kao što je Milan Mačešić i Pavo Petričević ili sadašnjih nasljednika, Dubravka Matakovića, Anice Bilić, Gordana Nuhanovića i drugih.
“Mi kolekcionari stalno smo u potrazi za nečim novih i upravo nam se te stvari koje još ne posjedujemo čine i najvrjednijima”, kaže. Vadeći albume s poštanskim markama dodaje kako, kada je riječ o filateliji, posebice sakuplja sve vezano uz temu hrvatske glazbe i nogometa.
“Malo tko u Hrvatskoj ima sve ono što su o našim “Vatrenima” izdale strane države koliko ja toga imam. Jedna od filatelističkih tema su mi i Hrvati predsjednici. Mnogi i ne znaju da su Hrvati bili predsjednici u stranim državama pa je tako predsjednik Kostarike bio Hrvat, kao i Argentine, Slovačke. Malo ljudi zna i da prvi predsjednik Jugoslavije nije bio Tito nego opet Hrvat, Ivan Ribar koji je tu dužnost obnašao do 1950. godine”, priča dodajući kako je i papa Siksto V. koji je bio i poglavar Vatikana, također bio Hrvat.
Dok gleda po policama kaže kako je imao sreću pa njegova strast za skupljanjem nije smetala pokojnoj supruzi.
“Bila je vrlo tolerantna iako se sve ono što sam skupljao nalazilo po svim mogućim čoškovima prostorija u kući”, navodi dok vadi album s kalendarima Hrvatskih željeznica i vinkovačkog željezničkog čvorišta do kojega je odmah i album s visit kartama nekadašnjih vinkovačkih gospodarstvenika poput Dragutina Žanića iz vremena dok je radio u nekadašnjoj Jugobanci u Vinkovcima.
Dok premećemo po albumima s ulaznicama i pozivnicama, pozornost skreće na pozivnicu na osnivačku skupštinu HDZ-a u Vinkovcima kao i ulaznicu za nekadašnji kultni vinkovački ugostiteljski lokal, Gradski podrum.
“U Podrum nisi mogao ući tek tako. Morao si prvo platiti konzumaciju i onda dobiješ ovakvu ulaznicu s kojom ulaziš. To se zaboravlja”, kaže pomalo tužno ali se brzo prebacuje na album s ulaznicama svih finala Kupa u kojima je igrao zagrebački Dinamo, a među kojima je najstarija s finala između Dinama i OFK Beograd iz 1966. godine.
S ponosom pokazuje i prve značke Cibilije dok pažnju usmjerava na malu trokutastu ulaznicu s grbom u sredini i datumom 12. listopada 1941. godine. “To je bila prigodna ulaznica kada su se otvarale drvene tribine koje su bila na starom stadionu”, kaže pojašnjavajući kako se u sredini ulaznice nalazi slika značke s grbom Cibalije. “Vidi se slovo C u čijem središtu se nalazi nogometni igrač”, kazuje.
Dok izlazimo u dvorište pažnju zaokuplja garaža čiji je krov iznutra oblijepljen plakatima s vinkovačkih koncerata i predstava koji je u gradu na Bosutu bilo poprilično u desetljećima koja su prohujala dok se na zidovima garaže nalaze uvećane koncertne fotografije nastupa Azre, ali i Majki koje je snimio preminuli vinkovački fotograf Darko Merc.
“Koliko je toga još posvuda. Vinkovci su za mene početak i kraj svega. Nije mi žao niti minute vremena koje sam utrošio i koje ću utrošiti sakupljajući sve ovo što me ispunjava i čini me sretnim”, poručuje Ivan Schweizer čije bogate kolekcionarske zbirke čine podsjetnik na sve ono što se u Vinkovcima događalo u ovom i prošlom stoljeću, a što je taj grad činilo nadaleko prepoznatljivim, u nekim primjerima i većim od puno urbanijih sredina nego što je vinkovačka.
