Da su trojica nepalskih junaka ove priče – Kiran, Bishal i Krishna, znali da će dolaskom u svoju privremenu radnu destinaciju Vukovar u Kroejši, uzet kru’ iz usta sinu vođe pokreta koji isključivo zbog njih više ne može vozat kola, biciklo il motorić za onu plavu (s duplim v) digitalnu platformu i rifelovat ćevape, hambije, pljeske i pizze po gradu, ne bi ni kretali iz svog Lalitpura na put preko sedam mora, 300 gora, 500 rijeka i tisuću potoka.
Da su bogdom znali, ne bi danas tugovali.
Jer tužno je otet nekom posao, pogotovo onaj plaćen minimalacem koji nitko radit ne želi. Još je tužnije otet nekom obečavajuću i inače vrlo lukrativnu karijeru dostavljača u sektoru fast fooda. Dostavljači, poznato je, svi odreda od godišnje zarade mogu kupit viletine po jadranskim otocima. Jako tužno, osjećaju to Nepalci duboko, ali što da rade, ugovor ih veže, ne može se vamo-tamo preko osam masivnih planinskih lanaca dok stavke ne ispoštuju do kraja.
I da su Kiran, Bishal i Krishna čuli vođu pokreta iz Vukovara u Kroejši prije nego su se u zračnoj luci Tribhuvan u Kathmanduu opraštali od svojih žena i nejake dječice, kako odlučno i s vatrom u očima zaziva da kada su ilegalni migranti u pitanju “ako treba zaustaviti prolaz bodljikavom žicom, stavljajte bodljikavu žicu, ako treba pucati, pucajte!”, a da strani radnici na djelo dovode smjenu stanovništva, ne bi se tako olako zalijetali prema toj zemlji u kojoj većina legalne trpa u isti koš s ilegalnima uz poruku “gon’ to, sve to isto, pucaj, zbog njih naši Rvati moraju u Njemačku, Švedsku, Norvešku, a bome i u Irsku!”.
Da su bogdom to čuli, ne bi tugu svoju na posao vukli.
Jer tužno je to kada te etiketiraju, k tome i pogrešno, još moraš mislit i hoće li te za onaj minimalac koji primaš netko upucat il’ oplest bodljikavom žicom. Oni su jeftini, ovaj, prejeftini radnici molimo lijepo, gotovo kao moderni robovi, a ne ilegalni migranti s nožem u ustima i par kila eksploziva oko škembe koji bi da nas preplave i nametnu nam svoju kulturu, nekulturu i subkulturu.
Ova trojka bi isključivo da od narečenog minimalca hrani familiju od nekih stotinjak članova koliko god se duže može izdurat. O zamjeni stanovništa, o kojoj, gdje god stigne, elaborira vođa pokreta, nemaju vremena ni mislit od posla. A i hoće svojoj kući čim od minimalca uštede milju eura.
Njihov koncept nije ovaj naš uhljebarski poznat kao “nisam ja tu da radim, ja sam tu da primam plaću, a osim toga ovdje sam samo u prolazu dok me partija ne postavi na kakvu isplativu funkciju”.
Nepalski je koncept da previše rade za jako malu plaću. Kakve veze s tim ima vođina zamjena stanovništa, nije jasno ni Nepalcima ni ovima što nisu u pokretu il’ u stranci koja je pokretu nadređena. No, da su Nepalci tužni zbog toga, jesu.
A da su Kiran, Bishal i Krishna noć prije svog leta sanjali da će u tom Vukovaru i u toj Kroejši završit zgurani i nakrcani, pardon, smješteni s devetero, dokazano legalnih što svojih zemljaka, što nekih iz Bangladeša u četri sobe s krevetima na kat kod gazdarice Seke čiji braco zvani Boss vodi predmetni pokret, probudili bi se iz te noćne more preznojeni i apsolutno rješeni da radno migriraju u tri…
Da su bogdom snili ne bi danas tugu svoju u one četir’ sobe zbili.
Jer pretužno je, kada ti od svih mogućih stanodavaca u Vukovaru Kroejša smještaj dopadne baš kod najbliže familije vođe pokreta.
Umjesto da postavlja bodljikavu i puckara on sad treba objašnjavat javnosti, a svojim biračima bijesnima na strane radnike pogotovo, ima li i kakve veze ima ili nema sa Sekinim iznajmljivačkim biznisom za upravo te protiv kojih se lično il’ partijski, sasvim svejedno, kao žestoko bori. Pa kako, zaboga? Pa zašto? Pa, ljudi moji je li to moguće?
Vođa pokreta tvrdi da nema pojma o detaljima ugovora vezano za najam te kuće, ali da su strani radnici tu legalno i da je on protiv ilegalnih migranata, a da o stranim radnicima govorio nije.
Osim kad su hapili pos’o sinu. I kad je grmio o zamjeni stanovništa. Eno ga cijeli interview s njim osobno između ostalog i na ovu temu, objavljen u jednim dnevnim novinama točno prije zadnjih parlamentarnih izbora. Demantij, koliko je poznato, objavljen nije.
Aaaa, pa to je bilo predizborno vrijeme, onda pričamo što god biračko tijelo želi čut ne bi li uhvatili koji glas. Inače, to sve što govorimo ne vrijedi između dva izborna ciklusa, a birači su ovaj niže opisani muž rogonja.
Kako ide ona kad uhvati muž ženu s ljubavnikom u krevetu in flagranti, a ona će njemu: “Nisam te prevarila mužu dragi, pa sram te bilo, kome više vjeruješ, meni ili svojim očima?”
Može i obrnuto. “Nisam te prevario majke mi, sram te bilo, vjeruješ svojim očima, a ne meni!”
Rezultat je isti – rogovi.
Ali da su Kiran, Bishal i Krishna pojma imali koliko se vođa pokreta iz petnih žila potrudio pomoć kod otvaranja jedne tvornice u Vukovaru baš u trenutku strašne antipoduzetničke klime u Kroejši, dušmanima u inat, a u kojoj danas Hrvati (a i Srbi, Mađari, Rusini, Ukrajinci, Nijemci, Austrijanci, Albanci i svi ostali) neće da crnče za male pare, vođi pokreta u inat, pa gazda mora dovlačit Nepalce i ostale s azijskoga kontinenta, jer netko očigledno crnčit mora kada su već toliki trud, krv i znoj uloženi da se posao pokrene, povela bi njih trojica sa sobom o istom trošku i babu i dedu i mamu i tatu i strinu i strica, a i malog od tetke…ima kod Seke mjesta da se uvali još kreveta na kat, a može se i u dvorištu razapet šator. Ma dajte molim vas, kad čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna…
Da su bogdom pojma imali ne bi danas tužno u Nepal rodbini pisali: “Dragi naši, upravo nam propade šansa života za pos’o i smještaj! Međutim, tračak nade još postoji. Boss je živi revijalni show program od hipokrizije, jedno priča, drugo radi, al’ su minimalac i krevet zagarantirani. Zato se već sutra možda karte drugačije poslože pa svi ovi Hrvati i ostali odu u Irsku, a onda će i nama sunce granit i moći ćemo svi zajedno u tvornici rintat k’o marva od juta do sutra. I subotom! Stoga, ne gubite nadu draga familijo. Tužni smo, al’ idemo dalje. I svakako nas zapratite za više detalja.”
Nepalska je tuga u Vukovaru Kroejša pregolema… puče obraz, a boss rezervnog nema.
Autor: Miljenko Šojić
(Satirični, ironični i parodični stavovi izrečeni u ovom tekstu, ne predstavljaju mišljenje uredništva portala)
