Na najistočnijem rubu Hrvatske Ilok živi mirno, sporije i nekako drugačije nego većina današnjih srijemskih i slavonskih gradova. Koliko god je Dunav širok, toliko su iločke ulice uske, ali i prazne, a iza svega se krije priča o iseljavanju i borbi za radno mjesto.
Ipak, unatoč svemu, neki stanovnici Iloka govore kako im upravo Dunav daje snage da ostanu i opstanu.
“Meni je u Iloku lijepo i ne planiram se seliti. Vodim ovaj grad i dobro bi je”, priča mlada 26-godišnja Nikolina, konobarica u jednom od gradskih kafića dodajući kako doduše još uvijek živi s roditeljima, pa je s te strane joj lakše, ali i da živi sama isto bi razmišljala.
“Nisu neke velike plaće, ali može se, pogotovu ako niste prezahtjevni i ne očekujete ne znam ti ja što od života”, kaže ova mlada Iločanka koja je završila poljoprivrednu školu, ali posla u tom zanimanju nema, a njoj se, kako priznaje, poljoprivredom baš i ne da baviti.
“Nije mi problem konobariti. Zanimljiv je to posao, stalno si u kontaktu s ljudima i radno vrijeme brzo prođe”, kaže dok vješto promiče između stolova za kojima gostiju baš i nema. “Bit će kada padne večer. U ovo doba dana ljudi su obično po kućama, odmaraju, ali kada se smrači uvijek netko naiđe”, dodaje.
Šetnica uz Dunav u ovo hladno vrijeme j prazna, a pored nje uzdiže se obnovljeni hotel Dunav koji pokazuje kako nije sve tako otužno u Iloku, kako se čini. Kao i da postoje ljudi koji vjeruju u svoj rodni grad i ne žale ulagati u njegov razvoj i vlastitu budućnost.
Ipak, nedaleko hotela zatičemo 63-godišnjeg Ivana kako lovi ribu.
“Dunav me prati od djetinjstva. Kad god mi je teško ili kad mi treba mir, dođem ovdje. Ovdje čovjek zna diše li punim plućima. Rijeka nam je kao još jedan susjed — stalno tu, stalno živa”, priča ovaj Iločanin koji je rodom iz nedaleke Bapske, ali u Iloku već toliko dugo živi da se smatra gotovo starosjediocem.
“Davno je bilo kada sam doselio. U potrazi za poslom koji se i onda tražio. nije to stanje samo danas. Uz bitnu razliku, tada ga je bilo i mogao si se zaposliti gdje god si htio. Bilo je samo bitno da želiš raditi”, kaže dodajući kako je danas u mirovini, a dane krati dolaskom na Dunav.
“Imam i vinograd jer vinarstvo u Iloku nije posao, nego tradicija. Ako smo po čemu poznati, onda smo poznati po vinu, posebice tramincu koji je ovdje odličan”, priča dok baca udicu u mutne dunavske vode koje su oduvijek određivale indentitet Iloka. Dunav i vinogradi, dva su sinonima neizostavna kada je riječ o Iloku.
“Ilok neće nestati. Samo se mijenja. Ako se udružimo, možemo puno — imamo prirodu, tradiciju, kvalitetno vino, kulturnu baštinu i mir koji danas vrijedi zlata. To je naš kapital”, kaže Ivan. “Samo da je više ljudi, više mladih jer kome graditi i za koga nešto organizrati, ako ljudi nema”, kaže pomalo rezignirano.
Po popisu stanovništva iz 2021. u Iloku je živjelo 5.055 stanovnika uključujući i prigradska naselja Bapsku, Mohovo i Šarengrad dok je u samom gradu živjelo 3.842 stanovnika. Deset godina ranije bilo je u Iloku 6.767, a1991. čak 9.748 stanovnika. Brojevi su to koji danas nimalo ne ulijeva povjerenje, ali kao što smo rekli na početku teksta, Ilok je grad gdje se živi sporije i tiše. Grad gdje se jutra bude uz Dunav, večeri provode uz čašu traminca, a susjedi ostaju susjedi – ne prolaznici u vlastitim životima.
Đ.K.
