U svom djelu Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije objavljenom 1891. godine povjesničar Tadija Smičiklas jeubilježio : ,,exstat etiam in ruderibus castellum olim habitum dictumque Herman” – u ruševinama postoji dvorac koji se nekoć zvao Herman.
Povijest srednjovjekovnih gradova zapravo je redovno tek povijest izmjene gospodara, a ponegdje tek hrpa kamena, opeke ili zemljani humak odaju nešto iz dana njihove prošlosti.
Ostatci srednjovjekovne utvrde Herman-grad (ili Hermanvár, castellum Herman, Hermanwara) leže na lijevoj obali Vuke, oko 2 kilometra jugozapadno od naselja Antin. Utvrdu sa zapadne strane omeđuje rijeka Vuka, a s njezine južne strane u Vuku se ulijeva potočić koji se prije račvao u dva kraka i u obliku lijevka zatvarao Herman sa sjeverne i istočne strane. Potočić je danas isušen, ali je vidljiv na starim kartama. S zapadne strane utvrde nalazio se drveni most čiji su piloni izvađeni tijekom regulacije toka Vuke 1899.-1900. godine.
Sve što je od Hermana ostalo je zemljano uzvišenje veliko približno 50 x 50 metara, koje se ističe nad okolnim zemljištem, dva do tri metra nižim od pozicije utvrde. Danas je lokalitet utvrde okružen poljoprivrednim površinama na kojima se često nađu ostaci srednjovjekovne keramike i opeke. Arheolozi dvoje potječu li te opeke od same utvrde, ili pak od nedalekog sakralnog objekta koji je navodno stradao u požaru u 17. stoljeću. Kažu da su opeke što su ostale od samog Hermana mještani Antina decenijama izvlačili iz ruševine i njima gradili svoje gospodarske objekte.
Utvrda Herman izgrađena je u drugoj polovici 14. stoljeća na posjedu Bátya/Baćino, a kao najvjerojatniji graditelj spominje se mačvanski ban Pavao II. de Bathya. Ime utvrdi nije dao njezin graditelj i gospodar, nego tamošnje selo Herman koje je od ranije bilo tu i koje je postalo središtem prostranijeg vlastelinstva.
Prikaz Hermana na zemljopisnoj mapi iz 18. stoljeća, Izvor: Academia. edu
Plemićka obitelj de Bathya (ili Baćinski, po naški) bila je grana roda Szente Mágócs, a nazvali su se Liskovački prema svojim posjedima Liskovo između Bobote i Vere, te Baćinski po Baćinu uz Vuku kraj Antina.
Graditelj Hermana, Pavao, bio je istaknut velikaš – kraljev glavni stolnik, župan županija Vas i Sopron, glavni vratar i predstojnik dvora, varaždinski župan i mačvanski ban. Imao je kćer Anu, te sinove Ivana koji je bio bosanski biskup, Mihaela koji je bio đakovački kanonik te arhiđakon i kanonik u Egerskoj biskupiji, kao i Andriju, Stjepana i Nikolu, koji su umrli bez muških nasljednika, pa se Pavlova loza ugasila nakon 1408. godine. Iako je potekao iz već razgranate obitelji Baćinskih, Pavao je obično nosio pridjevak prema drugom njihovom važnom posjedu Liskovo (Lyzko).
Smatra da je loza Liskovačkih izumrla vjerojatno već 1412. One grane roda koje su preostale nisu više posjedovale cjelovito Liskovo, pa su se zbog toga uglavnom nazivale Baćinskima.
Poslije smrti nekih Liskovačkih, kralj Sigismund Luksemburgovac darovao je 1424. Liskovo i pripadajuće posjede Ivanu Alšanskomu ml., daljemu rođaku Baćinskih i Liskovačkih. I Alšanski su bili plemićka obitelj, podrijetlom iz istog roda Szente Mágocs kao i Baćinski. Ta je obitelj izumrla smrću Ivana Alšanskog ml. 1435., da bi nakon toga njihove posjede preuzeli Talovci – ban Matko i braća mu Franko, Perko i Zovan.
Srednjovjekovni lažnjak
Prema listini pečuškog kaptola, izdanoj 17. svibnja 1435. godine, pred kaptol su osobno došli Ivan Alšanski i njegova žena gospa Klara kako bi obznanili da veći broj svojih poimence navedenih posjeda i posjedovnih udjela u Vukovskoj županiji daruju hrvatsko-dalmatinskom i slavonskom banu Matku Talovcu i njegovoj braći. Kao razlog za taj znatan dar, Alšanski su naveli “bratsku ljubav” koju osjećaju prema Talovcima, a u zamjenu očekuju jedino to da četvorica braće skrbe o Klari Alšanskoj, te štite nju i njezina imanja ako se dogodi da joj muž Ivan umre prije nje. Dar obuhvaća čak 43 poimence navedena posjeda, a napominje se da uključuje i kuriju pokojnog Andrije, sina banovog, u Liskovu, kao i kaštel Hermanváru na posjedu Baćino.
No, povjesničari ozbiljno dvoje koliko je ta listina vjerodostojna. Dvije pojedinosti u sadržaju te darovnice dovode u pitanje njezinu istinitost. Prva je spominjanje Matka Talovca kao dalmatinsko-hrvatskog i slavonskog bana, jer on na datum njezina izdavanja – 17. svibnja 1435. – još nije bio ni jedno ni drugo; slavonskim je banom postao u drugoj polovici listopada te godine, a hrvatskim tek u svibnju 1436. Druga sporna pojedinost je navod da su imenovani posjedi Alšanskima pripadali temeljem kupnje ili drugih prava. To se ne slaže s činjenicom da su predmet darivanja mahom negdašnji posjedi Liskovačkih, koje je Ivan Alšanski stekao 1424. kraljevskom darovnicom.
Zbog navedenih razloga – i još par spornih detalja – struka tu darovnicu drži krivotvorinom i smatra da je bila načinjena tek u drugoj polovici 15. stoljeća, u vrijeme potomaka velikaškog naraštaja roda Talovaca.
Matko i njegova braća Nikola i Petar nosili su naslov sinjskih i kliških knezova, te se ubrajaju među najmoćnije feudalce kasnosrednjovjekovne Hrvatske.
Obiteljski grb Talovaca, Izvor: Wikipedia
Politički uspon daroprimatelja Matka Talovca započeo je 1430., kada ga je Sigismund radi jačanja protuosmanske linije na Dunavu postavio za kovinskoga župana i beogradskoga kapetana, i povrh toga mu isplatio 500 forinti u znak zahvalnosti za vjernu ratnu službu. Kao jedan od najvjernijih Sigismundovih pristaša boravio je tijekom 1433. u Rimu gdje je s papom pregovarao o krunidbi Sigismunda kao rimsko-njemačkoga cara. Posljednjeg dana svibnja 1433. Matko je u sudjelovao u krunidbi sa svojih 60 vitezova, kao dio careve pratnje. Naposljetku ga je Sigismund imenovao banom čitave Slavonije, dao mu u zalog vlastelinstvo i utvrdu Đurđevac, a potom ga u svibnju 1436. postavio još i za hrvatsko-dalmatinskoga bana, čime su se hrvatske zemlje ponovno našle sjedinjene u rukama jedne osobe. Mirne se duše može reći da je Matko bio najmoćniji čovjek na prostorima srednjovjekovne Hrvatske i Slavonije.
Talovci su tijekom 15. stoljeća pripadali krugu najmoćnijih rodova Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Obitelj je brojnim kraljevskim darovnicama, nasljeđivanjem, otimačinom ili kupovinom stekla brojne posjede i utvrde. Držali su i niz manjih utvrda u današnjoj zapadnoj i istočnoj Slavoniji, na području srednjovjekovnih županija Križevačke, Vukovske, Požeške i Virovitičke. Zahvaljujući velikomu bogatstvu, temeljenom na prihodima s mnogobrojnih posjeda na području današnje Hrvatske, Slavonije i Austrije, tradicionalnoj obiteljskoj politici odanosti ugarsko-hrvatskom kralju Sigismundu Luksemburgovcu i njegovim nasljednicima, te ženidbenim vezama s uglednim srednjoeuropskim velikaškim obiteljima, Talovci su se od sitna plemstva s kraja 14. stoljeća tijekom prva tri desetljeća 15. stoljeća uzdignuli u jednu od najmoćnijih velikaških obitelji Kraljevstva.
Tijekom šezdesetih godina 15. stoljeća Talovci su se našli u izuzetno teškom položaju, jer su na pojedine njihove posjede pretendirali Morovićki i Dombovarski. Kako bi osigurali svoje nasljeđe, vjerojatno su oko 1460-ih falsificirali ispravu iz 1437. godine, kojom im se potvrđuje vlasništvo nad posjedima izumrlih Alšana. Tako su privremeno otklonili opasnost, no njihova sve veća neimaština ili zaduženost ubrzo su došli na naplatu. Godine 1462. prodali su Vukovar Jobu Gorjanskom za 500 zlatnih ugarskih florena, nešto ranije ostali su i bez alšanskog vlastelinstva, koje je prema popisu poreza od 1462. godine u rukama Morovićkih. Druga važna utvrda i vlastelinstvo – Hermangrad – spominje se 1470. godine kao posjed Berislavića Grabarskih. Godine 1476. prodali su i Otočko vlastelinstvo kaločkom nadbiskupu Gabrijelu Motičinskom. U pokušaju obrane svojih obiteljskih posjeda Talovci su tijekom 1450-ih i 1460-ih jednostavno financijski propali.
Obiteljski grb Banića, Izvor: Wikipedia
Prema Matkovim banskim naslovima, njegovi su nasljednici dobili plemićki pridjevak Bánffy, odnosno Banići. Godine 1526. od kralja su dobili i barunski naslov, te su se uspjeli uzdignuti u velikaški stalež. Međutim, uspjeh druge i treće generacije Talovaca – sada Banića – bio je privremen, jer su Osmanlije provalile u Slavoniju i osvojili sve njihove utvrde i posjede, a preostali članovi roda sklonili su se u zapadnu Ugarsku, gdje su živjeli sve do 19. stoljeća.
Napad i osvajanje srednje Slavonije trajao je od srpnja do studenog 1536. godine, kada su pale mnoge utvrde. Na rijeci Vuki pao je i Herman, pa je tako bio otvoren put za tursko osvajanje Đakova. Najveći broj utvrda koje su zauzeli, Turci su spalili i porušili, samo su u manjem dijelu postavili svoje posade. Što se Hermana tiče, utvrda je vjerojatno egzistirala do vremena potpune turske okupacije ovog kraja, jer se kao mezra (pustoselina) spominje u nahiji Erdut 1579. godine pod iskrivljenim imenom Hrepan. Na karti iz 1596. godine Herman je ucrtan južno od Osijeka, a zapadno od Antina, te se spominje još i u popisu stanovništva iz 1697., ali nakon toga potpuno nestaje iz pismena.
Gordana Ilić Ostojić
